Razgovarala Tanja Tolić
Zagrebačka nakladnička kuća Sandorf prije dvije godine, na početku pandemije, pokrenula je novu ediciju, Biblioteku MU, u kojoj objavljuje klasike perenijalne filozofije. Danas se ta odluka čini gotovo proročkom – nakon dvije godine izolacije i borbe s virusom, ne samo da mnogi imaju problema sa zdravljem, nego su izgubili i osjećaj smisla. Zadnje dvije knjige u biblioteci psihološki su klasici, pa nam je to bio povod za razgovor s Darkom Milošićem, glavnim urednikom Sandorfa i osobom koja bira knjige za MU.
– Inicijalna ideja bila je da pokrenem ediciju u kojoj ćemo objavljivati studije koje se bave mističkim vidovima glavnih svjetskih religija, no kao urednik biblioteke odlučio sam si dopustiti povremene "izlete" i birati naslove poput nedavno objavljene knjige „Projekt Eden“, koja se bavi dubinskopsihološkim pristupom intimnim odnosima. Sljedeći pak mjesec izlazi knjiga "Žene čitaju Bibliju", zbornik tekstova katoličkih i protestantskih teologinja koje komentiraju biblijske tekstove iz radikalno feminističke perspektive. U perspektivi planiram u pravilu birati knjige koje se smatraju, prema spomenutoj inicijalnoj zamisli, klasicima na području mističke i kontemplativne duhovnosti, poput prvog naslova u nizu, studije Philipa Kapleaua, "Tri stupa zena", koja je po svoj prilici jedna od najboljih knjiga o zenu uopće. Ona je objavljena uoči pandemije, što bi se pretenciozno moglo nazvati sinkronicitetom, ili uredničkom intuicijom, ali ideja o novoj biblioteci bila je već dulje vrijeme prisutna, ponajprije zbog mog interesa za tematiku o kojoj je riječ, i zbog želje da čitateljima koji dijele taj interes ponudim uistinu vrijedna djela.
* Gdje smo danas kao društvo? Društvene "dijagnoze" obično daju sociolozi i ponekad psiholozi, u hrvatskom javnom prostoru sve češće i psihijatri. Koju bi dijagnozu dao književni urednik, načitani čitatelj? Da li bi se, recimo, složili da živimo u, kako je prorokovao Christopher Lasch 1979. godine, narcističkoj kulturi?
– Lasch je dakle još prije više od četrdeset godina najavio "kamo sve to vodi", već tada je doveo u vezu razvoj društva na Zapadu koji je utjecao na nastanak i širenje narcističke strukture osobnosti. Uočio je da je sve više ljudi nesposobno za trajnije obvezivanje, sve rašireniju opsesiju mladošću i ljepotom, i divljenje slavnim osobama. Štoviše, sve rašireniju želju da se bude "slavna osoba". Danas je sve to višestruko potencirano i dovedeno gotovo do paroksizma. Samo što mi, suvremeni Narcisi, ne promatramo s divljenjem svoj lik u jezeru, nego na svojim ekranima. Najradije bismo lajkali sami sebe, toliko smo si divni. Dijagnoza? Da parafraziram Erica Bernea, za društvo nade možda nema, ali je ima za pojedine njegove pripadnike.
* Pri pokretanju biblioteke najavili ste da ćete u njoj objavljivati knjige koje se bave mističkom i kontemplativnom dimenzijom različitih religijskih tradicija: budističke, kršćanske, islamske, židovske… Treba li suvremenom čovjeku religija i, ako mu treba, kako mu treba danas?
– Suvremeni čovjek treba razvijati osjećaj za paradoksalnu narav stvarnosti; velike vjerske tradicije u svojoj srži ukazuju na to da je u srcu stvarnosti i života paradoks. Ima nešto duboko zdravo u paradoksima, slutnja neke istine, često i nešto duhovito, kao kad Meister Eckhart kaže da "samo ruka koja briše može napisati pravu stvar". Novi zavjet je pun paradoksa; svi veliki mistici izražavaju se u paradoksima. Ne radi se, dakako, o jeftinoj verbalnoj akrobatici, alogičnim lingvističkim egzibicijama i "štosovima". To je elegantno pojasnio Cyprian Smith, autor "Puta paradoksa": "...svrha paradoksa nije poricati ni uništavati ljudski um besmislicama, nego dovesti normalan ljudski intelekt do svijesti o vlastitim granicama i time ga otvoriti prema mogućnosti više vrste spoznaje". Religije se bave pitanjem "spasenja" i neobično su kreativni pokušaji naše vrste – usput, pokušajte katkad ljude oko sebe promatrati kao pripadnike jedne od mnogobrojnih vrsta živih bića, a ne kao "Hrvate", "Srbe", "Kineze", "Argentince"... - da si olakša tegobno ljudsko stanje i užasavajući strah od smrti koji je, kako je izvanredno lucidno objasnio Ernest Becker u svojoj studiji "Poricanje smrti", skriveni motiv praktički sveg našeg djelovanja. Religija je, dakako, fenomen koji se tijekom povijesti nemilice zloupotrebljavao, zloupotrebljava se i danas, ali ne treba s prljavom vodom iz kadice izbaciti i dijete. Sapienti sat.
* Što ćemo s ateistima – što čitatelj ateist može dobiti iz ovakve vrste literature? Kako ga se uopće može "nagovoriti" da pročita takvu knjigu?
– Mene zanima ponuditi zainteresiranim čitateljima na uvid kulturološki i civilizacijski relevantna djela čiji su autori, redom vrhunski stručnjaci, neupitni autoriteti koji svojoj temi ne pristupaju na prozelitski i propagandni, nego na inteligentan, sofisticiran, intelektualno poticajan i argumentiran način. Želim da se naši čitatelji – teisti, agnostici i ateisti - upoznaju s pristupima stvarnosti, Bogu, čovjeku, psihologiji i duhovnosti koji su drugačiji od njihovog, drugačiji od onog na kakav su navikli, i da uživaju u širenju svojih spoznaja. Uostalom, mistici i kontemplativci svih religija ukazuju nam na to da ono što mi podrazumijevamo pod „Bogom“ nije Bog, i da govoreći o "Bogu" zapravo govorimo o sebi – to se tiče i vjernika i ateista. Uostalom, mi zapravo ne znamo ni tko smo to "mi", a bome ni što je zapravo "stvarnost". Knjige o kojima je riječ nisu za intelektualno i duhovno arogantne, za one koji misle da "znaju", a takvih ima i među vjernicima i među ateistima. Radi se o knjigama za intelektualno, emocionalno i duhovno izgladnjele ljude, svjesne da su "siromašni duhom", i da nisu popili svu pamet ovoga svijeta. Naposljetku, svatko tko želi saznati nešto više o zen budizmu, ili o povijesti dualističkih religija od zoroastrizma do bogumila, ili o duhovnoj misli Meistera Eckharta, ili o tome zašto je svačiji "projekt Eden" osuđen na propast, da spomenem tek ponešto, posegnut će za naslovima koji su do sada objavljeni, i za onima koji će biti, neovisno o tome je li ateist ili nije.
* Zadnje dvije knjige objavljene u Biblioteci MU klasici su psihološke literature. Odabrali ste "Psihologiju volje" Geralda G. Maya i "Projekt Eden" Jamesa Hollisa. Prva je knjiga originalno objavljena 1982., a druga 1998. Usprkos tome, začudno su suvremene. Je li Hrvatska u teškoj regresiji, pa su zato aktualne, ili se čovječanstvo periodički neminovno vrti u istim psihološkim krugovima?
– Pa, kako je riječ o bezvremenim temama, te knjige nemaju "rok trajanja". Prije će biti da ih nitko do sada nije objavio jer ili nije znao za njih, ili ako je i znao, procijenio je da nisu za naše čitatelje. Ja dapače mislim da upravo jesu za naše čitatelje, i da će svatko tko ih pročita uistinu steći dublji uvid u ljudsko stanje, a i razviti imunitet na visokozarazne viruse površnosti, cinizma, nihilizma, besmisla, pa i populizma... koji se šire brže od korone i na neki su način pogubniji. Da, i kao pojedinci i kao vrsta ponavljamo neke obrasce, iste pogreške, uvijek iznova: svi smo manje ili više neurotični, iracionalni, "oštećeni", "načeti"... Rekao bih da smo u puno gorem stanju no što si želimo priznati, ali i da su nam rješenja zapravo nadohvat ruke, kao u onoj poslovičnoj priči o čovjeku koji očajnički traži naočale, a one su mu na nosu. Obje spomenute knjige ekstenzivno se bave raskrinkavanjem naših zabluda, projekcija i iluzija, i postavljaju pred čitatelja zrcalo: pogledaj se. Suoči se sa svojom Sjenom, sa svojim infantilnostima. To, dakako, nije ni najmanje ugodno. Fasada se mora sačuvati! Zato svijet oko nas i jest takav kakav jest, jer nam je uvijek kriv netko drugi. Pa što ako i je? Preuzmimo odgovornost za sebe. Ove su knjige namijenjene onim nekim hrabrijima među nama, koji su spremni platiti cijenu i psihološki/duhovno sazrijevati (a ne kronološki biti u pedesetima ili šezdesetima, a psihološki ili emocionalno ostati u pubertetu).
* Gerald G. May u svojoj knjizi kaže: "Suvremeni svijet opasno riskira misleći da ljudska bića mogu ovladati svojom konačnom sudbinom isključivo snagom volje. Iako čovjekova volja ima važnu ulogu u stvaranja boljeg svijeta, nedvojbeno preuveličavamo njezin značaj." Tome već dugo svjedočimo, u cijelome svijetu, zar ne? Volja je, osobito u neoliberalnom kapitalizmu, postala ultimativno oružje: sve se može i mora na mišiće. A oni koji ne mogu, sami su si krivi jer su luzeri.
– May poziva na to da preispitamo tu važnu duševnu funkciju u svjetlu njezinog usklađivanja s "višim principima" i sa "širom slikom", da snagu volje koristimo svjesni toga da "nitko nije otok", i da je možemo upotrebljavati i na vlastitu korist i na korist zajednice u kojoj živimo. Dakle, nije problem u snažnoj volji kao takvoj, nego u tome kako je (zlo)upotrebljavamo i kamo je usmjeravamo. Jer, što ako provoditi vlastitu volju znači tjerati po svome bez obzira na katkad fatalnu štetu koju time činimo drugim ljudima, ili okolišu i, ironično, naposljetku samima sebi? Što ako nas snažna samovolja čini destruktivnima, slijepima za potrebe drugih, pa i onih najbližih?
* Kad smo dogovarali ovaj intervju, rekli ste mi dvije stvari. Prvo, da je "Psihologija volje" u međuvremenu praktički rasprodana, a to je nešto čemu ne svjedočimo često – da "teška knjiga" postane mali hit. Druga stvar je bila da ne želite lagati čitateljima. Spomenute knjige, naime, ne nude odgovore, one nisu obožavana ili omražena – ovisi s koje je čovjek strane – self-help literatura, ne obećavaju laka rješenja, dapače prije obećavaju "krv, znoj i suze".
– To da je "Psihologija volje – Uvod u kontemplativnu psihologiju" gotovo rasprodana je malo čudo, jer je to jedna od onih knjiga koje imaju ambiciju, ovaj put s pokrićem, mijenjati paradigmu, konkretno, riječima autora: "Bilo je dovoljno pokušaja da se duhovno iskustvo objasni u psihološkim okvirima. Umjesto toga, predlažem da naše psihološko iskustvo razjasnimo u svjetlu duhovne spoznaje. Jednako kao što volja u konačnici ne može biti gospodar duha, ni psihologija ne može biti gospodar duhovnosti." Uvijek kad govorim o toj knjizi imam problem jer je nemam s čime usporediti. I recenzent, dr. Kardaš s FF-a, napisao je u recenziji da se radi o studiji kakva kod nas do sada nije objavljena. U svakom slučaju, u Biblioteci MU ne objavljujemo self-help niti new age literaturu. Kao urednik, čitateljima nudim naslove kojima će se vraćati tijekom života iznova i iznova, jer ih se ne može iscrpiti u jednom čitanju. Skrupulozan sam što se tiče biranja naslova jer želim steći povjerenje čitatelja; to je uostalom "politika" kuće.
* Izraelska sociologinja Eva Illouz u svojoj knjizi "Zašto ljubav boli" objašnjava da je čovjek, kad je usmrtio Boga, kompenzirao njegov nestanak potragom za romantičnim partnerom. Istu je stvar dvadesetak godina prije nje rekao James Hollis u svojoj knjizi "Projekt Eden": potraga za idealnim partnerom, magičnim Drugim, u osnovi je čežnja da se vratimo u raj. Čini se da Boga vratiti više ne možemo, što ćemo s ljubavnim partnerima?
– Već kojih dvjestotinjak godina, od romantizma, žrtve smo kolektivne iluzije o "magičnom Drugom" koji će zadovoljiti sve naše tjelesne i psihološke pa, ako ste odbacili Boga, čak i duhovne potrebe. Potpomognuti popularnom kulturom, romantičarski mitovi i dalje žive: vjerujemo u strastvenu zaljubljenost koja vodi u savršenu vezu/brak, izjednačujemo zaljubljenost, ljubav i seks, mislimo da bismo trebali uvijek doživljavati vrtoglave orgazme, i da ćemo se uvijek intuitivno savršeno razumjeti, i da naš partner treba biti naša srodna duša, najbolji prijatelj, računovođa i duhovni vodič. Riječju, željeli bismo se – nesvjesno! - vratiti u "raj", ne samo onaj biblijski, nego, dubinskopsihološki govoreći, u "raj" primarne povezanosti, stopljenosti s majkom tijekom prvih godina života, kada su sve naše potrebe bile promptno zadovoljene. To se nikad ne zaboravlja. Hollis o tome piše veoma argumentirano, i njegova knjiga uistinu može čitatelju otvoriti oči za put prema istinskoj, zreloj ljubavi.
* Ako izuzmemo Sandorf, i mladu nakladničku kuću Petrine knjige koja je također pokrenula psihološku biblioteku, u Hrvatskoj od osamostaljenja zapravo ne postoji nakladnička kuća ili biblioteka koja sustavno objavljuje klasike psihološke literature. Uvijek mi se činilo da su u Srbiji otvoreniji od nas prema pitanjima psihe, duha i duše. Jesam li u pravu?
– Tijekom dvijetisućitih djelovala je Scarabeus-naklada koja je objavila niz zaista vrijednih naslova, a sporadično neki izdavači objave ponešto i od klasika, Freuda i Junga. U Srbiji se ističe nakladnik Fedon koji uistinu nema pandana kod nas. Zašto je tome tako, mogli bismo raspravljati. Biblioteka MU je pokušaj da se po tom pitanju nešto promijeni, a drago mi je da su kolege/ice iz Petrinih knjiga pokrenule sličnu ediciju; upravo čitam knjigu "U srednjim godinama" i pitam se kamo me Hermes vodi.
* Nije baš praksa da nakladnička kuća obavlja posao uvjetno rečeno države ili jednog njezinog segmenta – konkretno, Ministarstva zdravlja. A ipak, Sandorf je pokrenuo biblioteku za koju možemo reći da prilično direktno skrbi o mentalnom zdravlju nacije objavljujući knjige koje ne nude odgovore, ali sigurno nude putokaze. Može li knjiga biti lijek ili barem djelovati preventivno?
– Ponajprije, mene kao urednika zanima ići kontra struje: objavljivati naslove koji nisu instant "hitovi", koji zahtijevaju čitateljevu punu pozornost, koji će biti relevantni i u budućnosti, i koji neće ostaviti čitatelja s osjećajem da je prevaren. Vjerujem da će sve više ljudi posezati za upravo takvim knjigama jer koliko god se sve urotilo da nas uvjeri da smo tek zamjenjivi kotačići u sistemu ili potkapacitirani konzumenti kojima se agresivnim reklamiranjem može uvaliti bilo što, siguran sam da, kao i uvijek, postoje oni koji, recimo to tako, slute da su misterij usred Misterija. Što se tiče pitanja može li knjiga biti lijek, svakako da može, biblioterapija može pridonijeti ublažavanju mentalnih, emotivnih i socijalnih problema.
* Koje naslove dalje planirate za Biblioteku MU?
– Nadam se da će sljedeće godine izaći jedan mali biser, knjigu koju mi je otkrio upravo Gerald May, a preporučuje ju i Madeleine L'Engle, "Gdje nije bilo straha" Mauricea Nesbitta, osobno iskustvo čovjeka koji je, kao teški neurotik, doživio i preživio dva mentalna sloma. Za 2024. planiram dvije velike klasične studije, knjigu "Mistične dimenzije islama", utjecajne njemačke orijentalistice Annemarie Schimmel, i knjigu "Glavni trendovi u židovskom misticizmu", filozofa i povjesničara Gershoma Scholema. Na koncu, budući da je ovo prvo predstavljanje Biblioteke MU u medijima, koristim priliku da zahvalim na izvrsnoj suradnji našim vrsnim prevoditeljima, Dinku Telećanu, Dariji i Karmeli Cindrić i Marku Gregoriću, i svojim kolegama, urednicima Matku Abramiću i Ivanu Vidaku, dizajneru Nikši Eršeku i, dakako, Ivanu Sršenu, osnivaču Sandorfa.
Podijeli na Facebook
