Razgovarala Tanja Tolić
Fotografije Arhiv Spikigina
To ti je cool provod za starije ljude željne mladosti bez mamurluka. Tim mi riječima Kruno Lokotar, među hrvatskim književnicima kultno uredničko ime, opisuje Spikigin (www.facebook.com/spikigin/), njegov novi projekt koji u Zagrebu okuplja storytellere. Šalu na stranu, na Spikigin su svi dobrodošli, ne samo starci. Projekt je tek krenuo, ali Lokotar s njim ima ambiciozne planove i zna što radi. Lokotar, rođen u Daruvaru 1967., bio je jedan od selektora i jedini voditelj FAK-a (Festivala književnosti). Kao voditelj jednog od programa i konzultant, od početka surađuje sa splitskim Pričiginom, s Emirom Imamovićem Pirkeom i Srećkom Horvatom pokrenuo je Fališ (Festival alternative i ljevice Šibenik), a s udrugom ZaPis iz Zadra KaLibar bestival.
A da dobru priču - u svakom obliku - zna prepoznati, znaju svi oni koji ga znaju. Od 2002. do 2007. bio je glavni urednik AGM-a. Godine 2004. dobio je prvi put dodijeljenu nagradu Kiklop za najboljeg urednika. Od 2007. do kolovoza 2015. godine radio je kao urednik domaće i regionalne beletristike i publicistike u izdavačkoj kući Algoritam, ustanovio je nagrade Na vrh jezika i Prozak, a danas radi kao kulturtreger-free-lancer i vanjski urednik kod nekoliko nakladnika te za HTV3 snima seriju emisija Prekid programa zbog čitanja.
* U čemu je razlika između pisanja priče i pripovijedanje priče naglas (storytellinga)? Jesu li dobri pisci nužno i dobri pripovjedači ili pripovijedanje na glas traži neke posebne vještine?
- Hajde da odgovorim kroz dvije poredbe nastale na rimama. Pisanje je kao disanje, pisao je - ili rekao, nisam više siguran - Krleža. Onda je govorenje kao gorenje, dodajem. I disanje i gorenje su procesi oksidacije, jedan spor, drugi vatreno brz. Kolika je razlika između njih, tolika je otprilike i između pripovijedanja u pisanom obliku i uživo. Znamo i što je prvo, što je antropološka poputbina čovjeka. Mi i ne znamo kada smo naučili pripovijedati priče, ali jako dobro znamo kada smo naučili pisati, pa onda i zapisivati ili ispisivati priče. Razlike su pregoleme, prvi i najvažniji set je onaj koji dijeli sve izvedbeno, performativno, od pisanog. Pa oruđe, govor nasuprot pisma i paket atributa koji uz to ide. Mogao bih još nabrajati (prostor, temporalnost…), ali to bi predugo trajalo.
Naravno da pisci koji drže do naracije i vladaju njome uopće ne moraju biti dobri pripovjedači. Dovoljno je da imaju šprahfeler, recimo. Premda, znam jednoga koji govori božesačuvaj, a opet je neodoljiv pripovjedač, od vica složi dramu. Neki imaju tremu pred publikom, i već to može biti razlog lošeg pripovijedanja. Neki naprosto nisu dobri pripovjedači uživo, nego se tek pred papirom ili ekranom, u osami, otvaraju, neki pišu dugo i mukotrpno da bi tekst bio čitak i simulirao spontanost i kompaktnost svog nastanka… Storytelling svakako nije disciplina važna za pisca, nego za storitelera.
* Ideja je da na Spikiginu ne gostuju samo pisci. Koja još, uvjetno rečeno, zanimanja ili profili osobnosti, imaju potencijala ispričati dobru priču?
- Lakše je pripovijedati svima koji su profesionalno vezani za javno pripovijedanje: profesorima, svećenicima, voditeljima, premda oni znaju imati problem sa živom publikom; glumcima, premda oni znaju imati problem sa smišljanjem priče; piscima, koji znaju imati problem s izvedbom…
U planu je široko otvaranje, jer storytelling je zasebna disciplina za koju profesija nije nasušna, ali profesionaliziranje i uvježbavanje, treniranje, jest, kao i u svemu. Recimo, nadam se da ću jednom uspjeti organizirati Spikigin na kojemu će pripovijedati slijepci nama koji imamo sreće da vidimo. Mislim da je to dobra ideja, da će nas učiniti osjetljivijima prema hendikepiranima, da će nam otvoriti sasvim drugačiju perspektivu, manjinsku, da ne kažem drukčiji pogled na svijet, u ovom bi slučaju zvučalo kao zajebancija. Dakle, u planu su i takve, uzajamno iscjeliteljske akcije i programi.
* Kako biraš svoje goste? I kako prepoznaješ potencijalno dobrog pripovjedača? Koje osobine mora imati?
- Splitski Pričigin (www.pricigin.hr/hr/), naš prvi i megauspješni storytelling festival, zahvaljujući radu i trudu mnogih ljudi, no u prvom redu Petra Filipića i Renata Baretića, na kojemu kao konzultant i urednik nekih programa surađujem od početka je prva, velika baza podataka. Tijekom devet godina na Pričiginu je nastupilo, pa barem 150 pripovjedača. Drugi izborni krug su moji poznanici, kojih nema malo, i preporuke ljudi kojima vjerujem, pa na temelju njih testiram kandidate. Treći, najširi sam osmislio, ali dok ga organizacijsko-tehničko-tehnološki ne riješim, zadržat ću ga za sebe.
U ova dva kruga ima kandidata za nekoliko godina pripovijedanja, barem dok ne ojačam materijalnu i ljudsku bazu projekta i ne uigram svoju Udrugu za kreakciju - Kultipraktik (kultipraktik.org/index.php).
Temeljne karakteristike dobrog pripovjedača su da mu priča ima glavu i rep i kičmu koja ih povezuje, početak za koji je jasno da je početak i kraj s kojim završno poentira, da između toga ima diferenciju i gradaciju zbivanja, dopuštene su i funkcionalne digresije, čak i dobre epizode, poželjan je i koji twist, ukratko, što se same naracije tiče. Dalje: mora govoriti neposredno, stilom koji nije književni nego puno bliži govorno-svakodnevnom, a opet pedantniji i koncentriraniji od njega, jer ovi ga slušatelji ne podrazumijevaju, niti mogu potpitati.
No, sve je to uzalud ako svoju dobru priču govori bez emocije, neuvjerljivo u najširem smislu riječi, kada glasom ne prati tenzije i pretenzije priče. Osobno mi nimalo nije stalo do glumački savršenih nego do autentičnih govornika, naturščika. Jedna od važnih ideja koju podržavam je da se govornička baza, ajmo reći demokratski, širi. Kontakt s publikom i brzo reagiranje i samokorigiranje je jednako važno. Dakle, to su govornici koji su skloni i zavođenju.
* Priča je, ta se teza ponavlja u mnogim književnim i psihološkim teorijama, imanentna ljudskom rodu. Koja je tvoja teorija o važnosti priče za ljude?
- “Kod priča imate tri stvari: ako ih ispripovijedate, vole da ih čuju, vole da ih shvate; a ako ih shvate, vole da ih ispripovijedaju”, citiram Ciarana Carsona iz knjige "O pričama". Priče uvode red u nered života i iskustva, prenose iskustvo. Nemoguće je zamisliti čovjeka bez priča, one su temelj orijentacije u životu od mitova, legendi, povijesti do mikropriča ili onih koje preispituju klasičnu linearnu naraciju, pa je okreću od kraja do početka, destruiraju i preispituju, ali baš to što se njome toliko bave govori koliko je priča inherentna čovjeku. Čak i države smišljaju svoje, manje ili više uspješne, narative, priča im je kvazi-utemeljenje, Romul i Rem i Rim su valjda najpoznatiji slučaj, na sve strane.
Na stranu što je to nastrano, jer smisao države nije da ima priču, nego da služi svojim građanima, ali teško je to bez priče odraditi, priča je dobra i da se proda nešto drugo pod njenom zastavom. Eto, svjedoci smo vremena u kojemu će priča o Hrvatskoj kao antemurale christianitatis ponovo se progurati u prvi plan, što mi osobno nije drago. Priča o Makedoniji kao baštinici Aleksandra Makedonskog je za mene, pak, primjer promašene priče, dugoročno štetne.
* Što je, po tebi, danas dobra priča?
- Dobra priča je kada se zbog čitanja tog pisanja javlja problem disanja, kada se od slušanja tog govorenja javlja efekt gorenja. Jedna od najmilijih mi priča je sljedeća - izostavljam nesreću bogatih i moćnih, potragu, galop konjanika, bambus, šaku riže, bijelu bradu i opise velikog carstva, sve nemire i mnoge dvojbe, kratim je zbog medija, ali na Pričiginu sam je pričao nadugo.
Pitao je kineski car što je sreća? Mudrac je rekao: umro je djed, umro je otac, umro je sin. Bolju i sretniju priču nisam u životu čuo.
* Dosad su na Spikiginu gostovala tri muškarca. Jesu li muškarci bolji pripovjedači od žena i jesu li skoro u planu neke pripovjedačice?
- Oko malo stvari u ovoj zemlji postoji suglasnost, pogledajte recimo ekonomiju, koja je navodno nešto koliko-toliko egzaktno. Konsenzus postoji oko toga da je najbolja do sada registrirana pripovjedačica priča u Hrvatskoj Tanja Mravak. Obavezna gošća Spikigina, čim nam se termini poklope. Nisam odmah posegnuo za njom i zato što se ne otvara igra s najjačima adutom, jer nakon Tanje se kriteriji jako povisuju, a to nije baš motivirajuće.
* Kao voditelj, pripremaš li na bilo koji način svoje goste? Vježbate li dramaturgiju priče?
- Da, u trenu dok ovo pišem gledam na sat jer nakon brifinga i linkova i psiho-obrade - koja mu nije baš trebala, a teško da mu je i pomogla - Boris Rašeta stiže na generalnu probu. Samo za moje uši.
* Spikigin postoji kao solo večer i kao skupna večer. Objasni nam, zašto dvije večeri?
- Za sada samo kao solo večer, pa se dva puta priča isti sadržaj, to je nešto kao repriza dočeka Nove godine. Ali u perspektivi planiram i više pripovjedača tijekom jedne večeri izvesti na scenu, imam već i imena. Dvije večeri istog programa iz praktičnih razloga: u Norris caffe (www.facebook.com/norriscafe/) stane ograničen broj ljudi, a želimo da svima bude komotno, da im može stići piće na stol i pepeljara biti prazna, da im nitko ne diše za ovratnik. Na prvu, spikiginsku večer, onu Emira Imamovića Pirkea koju sam isplanirao samo za jedan dan, stiglo je toliko ljudi da je nastala gužva, a to ometa slušanje i pripovijedanje. Osim toga, vrlo često smo baš taj dan kada se nešto srcu nam milo događa nečime zauzeti, ovako šanse da se prisustvuje događanju rastu za 100 posto.
* U pravilima se napominje da moderator ima pravo postaviti dodatnu temu, o kojoj govornik neće biti unaprijed obaviješten. Kako to izgleda? Zaskočiš li goste osobnim pitanjima ili njihovim prljavim tajnama koje prije toga doznaš od njihovih prijatelja i obitelji?
- E, to potežem samo kada sam siguran da imam govornika koji može i taj izazov savladati. Pirke je takav. Na traženje iz publike da ispriča priču o svojim željama, jer želje su nosiva tema storytellinga ove godine u svijetu, Pirke je ispričao odličnu pripovijest o tome kako je i zašto upisivao svoja tri fakulteta. I kako ih je napuštao u rekordnom roku. Ali, da, ne bih baš tražio priču o švercu urana od bilo koga, nego nešto iz pripovjedačeva miljea, po mogućnosti da ni on sam ne zna da su mi moje tajne službe to dojavile.
* Spikigin je inspiraciju pronašao u Pričiginu, koji je postigao ogroman uspjeh. Postoji li razlika između "morskog" i kontinentalnog pripovijedanja, odnosno postoji li razlika u reakciji splitske i zagrebačke publike?
- Još je rano o tome govoriti jer razlike su velike: Pričigin je svoju publiku stvarao devet godina, ma to nije publika, to je grupa za podršku, nevjerojatni su. Nadalje, Pričigin se odvija u puno većim prostorima. Konačno, Pričigin je festival, koncentracija zbivanja jednom godišnje u kratkom periodu, Spikigin je pokušaj kontinuiteta u više pubovskom, domaćinskom okruženju.
* Na splitski Pričigin znalo se "nagurati" i 500 posjetitelja. Spikigin je tek krenuo, kakvu mu budućnost predviđaš?
- Da ne vidim potencijale Spikigina ne bih ga se latio, i bez njega imam previše posla i nerealiziranih ideja. Doduše, i to se mora reći, da vlasnik Norris cafea, agilni Saša Čubrilo koji je tamo već uigrao stand-up scenu, nije predložio da organiziram književne večeri u Norrisu, pa sam ih ja prigodno modificirao s obzirom na loakciju i tradiciju Norrisa, ne bi ni Spikigina za sada bilo. Prilika je učinila storitelere. Imam plan razvitka, u više kategorija i smjerova, ali ne bih za sada o njemu. Vrlo sam zadovoljan razvitkom, prvi Spikigin su popratili tiskani mediji i siteovi, posebno medijski sponzor 24 sata. Drugi je posnimio HTV3, a streaming je gledalo na 24 sata express više od 100 ljudi. Treći, osim vas, prati i HTV1, niz medija… Zato, dođite na hype dok je u proto-fazi, spomenice se sada zarađuju! Dođite i budite avangarda, da biste mogli frktati kada postanemo mainstream.
* Kakve su općenito reakcije publike? Sviđa li im se ta književnost uživo i je li to književnost uživo?
- Storytelling nije književnost uživo, niti je to ikada bilo u planu, to je prije bio FAK. Ali smo napravili eksperiment pa roman Nenada Stipanića "Stvarno je odlično baviti se kriminalom" predstavili na Spikiginu tako što je on pričao priče iz miljea o kojemu i iz kojega je nastao roman. Tome smo pridružili i streaming, odabrane klipove možete vidjeti na siteu (kultipraktik.org/index.php/spikigin/video), dosta je tu bilo udrobljeno inovacija u jednom potezu.
Reakcije su, do sada, listom i krošnjom - odlične. Ma, kada sam osmišljavao program, a volim prvo sve analno-kapilarno osmisliti, krenuo sam od vlastite lijenosti i prezauzetosti istodobno, od dobi i profila, zapitao se, kakav bi me to program mogao izvući iz papuča i potjerati na nekakav program. Jedan od malog broja mogućih odgovora bio je storytelling u cafeu.
* Imaš li već dogovorene nove goste, koliko unaprijed i možeš li nam otkriti tko će još nastupiti na Spikiginu?
- Potkraj prosinca gost će biti Siniša Labrović, a načelno su dogovorena gostovanja Ivice Prtenjače i Romana Simića. Jako bih rado ugostio pripovjedače koji su oduševili na Spikiginu, poput Ozrena Kebe ili Ahmeda Burića, ali to mi infrastruktura za sada ne dopušta. Lovim po zagrebačkom bazenu dok institucije ne prepoznaju storytelling kao relevatnu i kod nas novu formu i ne pruže podršku.
U ponedjeljak i utorak, 23. i 24. 11. od 20.15 sati održat će se treća večer Spikigina, u Zagrebu, u Sloboštini, u Norris cafeu, Oreškovićeva 19, gdje će novinar "ekstremnog centra" kojega prati 4253 ljudi i tajne službe koje drže do sebe - Boris Rašeta - pripovijedati satirične i ispovjedne priče u dva bloka: "Muškarci koji vole banke" & "Autanje: gdje sam sve zajebao". Zbog ograničenog prostora i velikog interesa rezervacije su obavezne na 01 6642 923
Podijeli na Facebook
