Razgovarala Tanja Tolić
Mozak odrasle osobe u prosjeku teži 1500 grama, po sastavu nalikuje dobro ohlađenoj hladetini, čini svega 2 posto našega tijela, a istodobno potroši 20 posto tjelesnih zaliha glukoze. Nakon što navršimo 20 godina, masa mozga smanjuje nam se za oko jedan gram godišnje, a do 90. godine starosti ljudski mozak izgubi između 5 i 10 posto svojeg volumena.
Mozak sadrži 100 milijardi neurona – električnih stanica koje jedna drugoj do iznemoglosti šalju signale. Rađamo se s brojem neurona kojeg ćemo više-manje zadržati do smrti, no kako starimo u našem se mozgu stvaraju nove veze. Dok smo djeca, u svakoj minuti stvorimo na tisuće novih veza pa to objašnjava i zašto tada lakše učimo nove stvari.
To su činjenice o mozgu koje su poznate. No zašto se naš mozak boji horor filmova? Zašto nekad ima osjećaj već viđenoga (déja vue) ili, još čudnije, zašto nam se nekad događa da uđemo u prostoriju koja nam je savršeno poznata, ali je mi – ne prepoznajemo? Jesu li ljudi koji tvrde da su ih oteli vanzemljaci ludi, a oni koji viđaju vilenjake – samo ekstremno maštoviti? I što je zapravo misao, a što emocija?
Na ta i brojna druga fascinantna pitanja odgovara britanska novinara i spisateljica Rita Carter u svojoj novoj knjizi “The Brain Book” (Knjiga o mozgu) koju je upravo u Londonu objavila nakladnička kuća Dorling Kindersley. U knjizi od 256 stranica, Rita Carter prikazala je rad mozga tako da ga baš svatko razumije. To je onaj tip knjige koju možete držati na stoliću u dnevnoj sobi i prelistati je kad televizijski program postane zatupljujuć, pokloniti je svom djetetu za Božić ili zaviriti u nju kad se upitate: “Zaboga, što mi je bilo da sam to učinio?” Uz činjenice knjiga donosi i fascinantne nove slike mozga. Rita je fotografije počela skupljati još ranih 90-ih kad su se tek počele razvijati nove tehnike snimanja mozga. U to je vrijeme radila kao novinarka koja je pratila medicinu; pisala je članke za Independent, New Scientist, Daily Mail i Telegraph. Gledajući nove fotografije, ostala je facinirana slikom mozga koji razmišlja – dotad se, naime, vjerovalo kako ljudi nikad neće uspjeti “snimiti” takvu fotografiju. U međuvremenu, Rita je postala nešto poput detektivke za mozak. Svjetska znanstvena otkrića, ispričana jasnim, zabavnim i nepretencioznim jezikom, objavila je u nizu popularno-znanstvenih knjiga koje govore o svjesnosti, pamćenju i našoj osobnosti. Nakon što je 1998. objavila knjigu “Mapping the Mind” počela je i držati predavanja o mozgu, a dobitnica je i dvije nagrade Udruge medicinskih novinara za izniman doprinos medicinskom novinarstvu.
- Mozak je potpuno različit od drugih organa jer stvara naše misli, osjećaje, senzacije… Ukratko, stvara sve što nas čini živima. Najčudnija, i ujedno najvažnija stvar, jest da stvari koje on proizvodi nisu nalik ničemu drugom na ovome svijetu: nisu uopće dio materijalnog svemira, iako zapravo jesu. Nitko zapravo ne zna kako mozak čini te čudesne stvari, no vjerojatno je to rezultat njegove nevjerojatne složenosti. Vjeruje se kako je broj potencijalnih veza između stanica u samo jednom ljudskom mozgu jednak broju atoma u poznatom svemiru! Dakle, mozak je bez ikakve sumnje najsloženiji i najčudesniji objekt na svijetu.
Naučili su nas da mozak s godinama stari i gubi moždane stanice, no vi u svojoj knjizi tvrdite da mozak stvara sve više novih veza kako postaje stariji, a mi zreliji. Mogu li te nove veze u mozgu kompenzirati stanice koje gubimo s godinama ili lošim životnim navikama, primjerice pijenjem alkohola?
- Da, definitivno mogu kompenzirati, i one to i čine. Svaki put kad naučite nešto, ili učinite nešto novo, stvorite i novu vezu u mozgu koja pohranjuje znanje, sjećanja i vještine. Poznato je, osim toga, da nove moždane stanice stvaramo i u odrasloj dobi, iako ne s takvom lakoćom kao što smo to činili dok smo bili mladi. Upravo je zato izuzetno važno da naš mozak održavamo aktivnim te da čitav život činimo i učimo nove stvari.
Tvrdite kako je dugotrajno pamćenje gotovo neuništivo. Zašto je to tako i kako naš mozak uopće stvara dugotrajno pamćenje?
- Svako je iskustvo posljedica određenog uzorka električne aktivnosti u mozgu. Pritom dio stanica surađuje, a dio “šuti”. Kad skupina neurona zajednički sudjeluje u nečemu, ta ih akcija istodobno i mijenja. Mijenja ih na način da su ponešto skloniji opet zajedno surađivati. Pojednostavljeno rečeno, to je zapravo sjećanje – ponavljanje prijašnjeg uzorka. Naravno, niti jedan uzorak se nikada doslovno ne ponavlja. Da je tako, ne bismo mogli razlikovati sjećanje od sadašnjosti, no ponavljaju se neki dijelovi prijašnjeg uzorka i to iskustvo nazivamo sjećanjem. Što su neuroni intenzivnije aktivirani tijekom nekog iskustva, to su i veće šanse da će u budućnosti opet surađivati, zbog čega pohranjivanje sjećanja najviše ovisi upravo o intenzitetu iskustva. Sva iskustva mozak najprije pohranjuje u područje za kratko pamćenje, odnosno u radnu memoriju. Ako iskustva nisu intenzivna, izbrisat će ih nova koja mozak pohranjuje po istom principu. No iskustva koja su veoma intenzivna ili važna ne nestaju sasvim jer ih mi neprestano obnavljamo i tako se trajno “kodiraju” u moždanoj kori – naboranoj sivoj tvari koja okružuje mozak.
Kad se to dogodi, jako ih je teško izbrisati. Stareći, kratkotrajno pamćenje nam se sve brže briše jer je mozak manje “vatren” pa tako i manje sposoban ponavljati ta sjećanja. Zbog toga u toj dobi lako zaboravljamo i teže učimo. No stara su sjećanja i dalje tu, a bez novih koja se guraju u našem umu, mnogo ih se lakše prisjetiti. Zato stari ljudi “žive u prošlosti” – lakše se sjećaju onoga što se dogodilo prije nekoliko desetljeća, nego nečega što se dogodilo jučer.
U knjizi iznosite fascinantan podatak – kažete da je mozak najgladniji organ u našem tijelu. Na dan pojede oko 420 kalorija, što je oko petine ukupne količine kalorija koja nam je potrebna, odnosno oko devet Jaffa keksa na dan. Ako je mozak toliko gladan, možemo li smršavjeti razmišljajući?
- Mozak hranu uzima iz krvotoka, a glukoza je nutrijent koji se nalazi upravo u krvi, mozak je ne može pohraniti, pa je zato i tako halapljivo jede. Većina energije koju mozak koristi potroši se na to da on samo nastavi živjeti. Ako cijeli dan radite neki mentalno izazovan posao, potrošite zapravo vrlo malo rudimentarne energije tako da se, na žalost, od napornog razmišljanja ne može smršavjeti!
Jako ste fascinirani nečim što znanstvenici nazivaju zrcalnim neuronima. Tvrdite da je to jedno od najznačajnijih neuroznanstvenih otkrića proteklih godina. O čemu je točno riječ?
- Zrcalni neuroni su moždane stanice koje imaju dvostruku funkciju. Nalaze se u različitim dijelovima mozga, a njihova je glavna funkcija da vas potiču da nešto učinite ili osjetite. Na primjer, zrcalni neuroni su oni koji su potaknuli vašu ruku da se pomakne kad nešto želite dohvatiti ili zbog njih osjećate mučninu kad namirišete nešto pokvareno. Međutim, zrcalni neuroni se “upale” i kad vidite nekoga drugog da nešto radi. Ako vidite da se osoba pored vas mršti od gađenja, oni u vašem mozgu također proizvedu osjećaj ili pokret gađenja. To je zapravo neka vrsta prirođene telepatije – kad netko napravi neki pokret ili izraz, točno znate kako se ta osoba osjeća jer vaš mozak istoga trenutka počne prizvoditi identično iskustvo, doduše manjeg intenziteta. Čini se da nam zrcalni neuroni zapravo pomažu da učimo nove stvari tako da oponašamo druge ljude, a zahvaljujući njima i suosjećamo s drugim ljudima. Oni se pobrinu da osjetimo bol kad vidimo da ju netko drugi osjeća…
O boli iznosite zanimljiv stav – kažete da neki ljudi nikad ne prestanu tugovati, nikad ne prestanu patiti. Tvrdite da tugovanje može postati oblik ovisnosti, što je potpuno novi pristup ljudskome ponašanju. Ne samo da možemo postati ovisni o drogama, alkoholu ili čokoladi, nego možemo biti ovisni i o našem ponašanju, našim emocijama i, pretpostavljam, mislima. Zašto je to tako?
- Ovisnost, bilo koje vrste, javlja se kad adiktivna tvar ili ponašanje stvori reakciju koja je poznata kao moždani krug nagrade. Zbog te reakcije osjetimo nalet iščekivanja ili uzbuđenja – no on nam ne može stvoriti osjećaj trajnog zadovoljstva, zbog čega opet osjetimo želju za stimulansom. Potpuno je svejedno je li stimulans droga ili razmišljanje o voljenoj osobi. U redu je ako nam razmišljanje o preminuloj osobi stvara osjećaj ugode, no kod nekih se ljudi misli povežu s osjećajem tuge, što znači da moraju najprije ponovno tugovati da bi se nagradili razmišljanjem o toj osobi. Kao da vaša nagrada dolazi uz visoku cijenu, a budući da je cijena dio nagrade, počnete i u njoj uživati. Na taj način funkcioniraju neke vrste poremećaja hranjenja i samoozljeđivanja.
To potvrđuje vašu tezu da su ljudi zapravo svoj mozak. Ako promijenimo mozak, promijenili smo osobu. Nova istraživanja, međutim, pokazuju da ljudi možda imaju još dva “mozga” – jedan u svojem srcu, a drugi u želucu. Ljudi sami često, osim toga, znaju reći “reagirao sam srcem” ili “reagirao sam želucem”. Što mislite o toj hipotezi višestrukih mozgova?
- Mislim da ljudi, koji tvrde da imamo “mozak” i u srcu i u želucu, zapravo žele reći da ti organi imaju stanice koje pomalo rade ono što i mozak, odnosno da te stanice mogu pohraniti informacije. Stanice srca mogu, na primjer, “naučiti” da na određeni način odgovaraju na adrenalin, dok stanice dišnih puteva mogu naučiti kako reagirati na patogene i alergene. No potrebno je mnogo više da bi se proizvela svjesna misao, osjećaj ili ponašanje, a to je nešto što je samo mozak u stanju učiniti, i to zahvaljujući svojoj nevjerojatnoj složenosti.
U knjizi ste objavili nove fotografije emocija i misli. Kako one izgledaju?
- Emocije i misli stvara aktivnost u moždanim stanicama – kakva će biti priroda i intenzitet našega iskustva određuju neuroni i njihova aktivnost. Neki strojevi mogu “prikazati” te aktivacijske obrasce, a kako će emocije i misli ispasti na slici zapravo ovisi o vrsti tehnologije koja se koristi. Najveći broj tehnika skeniranja detektira aktivnost, potom podatke pošalje u računalo koje stvori vizualnu sliku. Obično te slike prikazuju titraje svjetla na fotografiji mozga.
U prethodnoj knjizi “Multiplicity” objasnili ste kako svi ljudi u sebi imaju nekoliko ličnosti te da se od osobe do osobe razlikuje koliko su te ličnosti razdvojene, odnosno povezane. Na jednom kraju spektra nalazi se mali broj ljudi koji su “uvijek isti”, a na drugoj su strani ljudi čije su ličnosti toliko radzvojene da čak nemaju niti ista sjećanja. Je li normalno imati više ličnosti? I u kojoj mjeri je uopće normalno imati ih? Kako su te ličnosti povezane s našim mozgom?
- Naša sjećanja na događaje pohranjuju se kao na internetu. Uglavnom su povezana, pa možete pretražiti sjećanja i vratiti se u bilo koji trenutak prošlosti. Neki događaji međutim ostanu izolirani – pohrane se odvojeno od drugih i ne možemo do njih osim ako nas nešto izvana ne podsjeti na njih. Naše su brojne ličnosti zapravo “otoci” naših sjećanja i kad nas nešto iz stvarnosti gurne u njih na trenutak postanemo ponešto drugačija osoba. Tek je kod veoma malenog broja ljudi razlika u tim ličnostima drastična – to su ljudi s dijagnozom poremećaja višestruke ličnosti – no većina nas ima više ličnosti koje su zapravo prilično slične, zbog čega niti ne pokazujemo dramatične promjene u ponašanju kad skačemo iz jedne ličnosti u drugu. Naše ličnosti mogu baratati prilično različitim vještinama ili sjećanjima, zbog čega je važno moći se prebacivati iz jedne u drugu ličnost kad mi to želimo kako bismo koristili sve naše potencijale. U svojoj knjizi “Multiplicity” objašnjavam kako je moguće to izvesti.
Prema vašim istraživanjima, zašto ljudi vjeruju u nadnaravno? Zašto neki ljudi vjeruju da su vidjeli vile, drugi tvrde da su ih oteli vanzemljaci, a treći da pričaju s preminulim osobama? I slijedom toga, zašto su neki ljudi religiozni ili spiritualni?
- Neki ljudi imaju povišene razine neurotransmitera koji se zove dopamin, a ta tvar aktivira dijelove mozga koji uočavaju “obrasce” u stvarima. Stvaranje obrazaca izuzetno je važno – da nemamo tu sposobnost, ne bismo mogli vidjeti objekte oko sebe, nego samo njihove dijelove. Na primjer, vidjeli biste nešto dlakavo s četiri noge i repom, ali bez sposobnosti stvaranja obrazaca ne biste shvatili da zapravo vidite mačku. Međutim, ako prebrzo stvarate obrasce, onda počnete uočavati veze koje ne postoje u realnom svijetu. Na primjer, vidite “duha” gdje drugi ljudi vide taman objekt koji se miče i ispravno zaključe da je u pitanju samo sjena drveta. Religiozna i spiritualna uvjerenja mnogo su složenija od toga, no vjerojatno je i u temelju takvih iskustava naša sposobnost da “vidimo stvari koje zapravo ne postoje”.
Spominjete da našim religioznim uvjerenjima, ili njihovim nedostatkom, upravljaju dijelovi mozga zaduženi za emocije. Mnogi ljudi vjeruju da se emocije zapravo nalaze u srcu, dok je mozak isključivo rezerviran za misli. Ako su i naše emocije u mozgu, što nam je onda u srcu, i kako je moguće da se naše misli i osjećaji nekad sukobljavaju iako se, kako vi tvrdite, nalaze na istom mjestu?
- Emocije se stvaraju u “nižem” dijelu mozga poznatom kao limbički sustav. Misli se stvaraju u moždanoj kori, koja se u ljudi razvila relativno nedavno. Ta su dva dijela usko povezana i surađuju, no ponekad se i sukobe. “Racionalna” moždana kora sklona je nekad hladnokrvnom, intelektualnom pogledu na život, dok limbički sustav reagira brzo, bez razmišljanja i može, shodno tome, odlučiti da je potrebna snažna reakcija. Na primjer, dok gledamo film strave naša nam moždana kora govori da se nemamo čega bojati jer smo u kinu, na sigurnom, no naš je limbički sustav svejedno uplašen.
Kad smo kod emocija, jesu li žene doista emocionalno svjesnije od muškaraca?
- U prosjeku, da. Kod žena su dijelovi mozga koji procesiraju i izražavaju emocije mnogo povezaniji nego u muškaraca, zbog čega je ženama lakše svjesno iskusiti i izraziti emocije. Muškarci vjerojatno stvaraju jednaku količinu emocija kao i žene, no manje su ih svjesni.
U knjizi pišete i o mozgovima genijalnih ljudi. Po čemu se njihovi mozgovi razliku od mozgova običnih ljudi?
- O tome postoje mnogobrojna različita mišljenja. Izolirane vještine, kakve pokazuju neki ljudi koji boluju od autizma (kao u filmu “Kišni čovjek”, op. a.), možda su posljedica zatajenja čeonih režnjeva mozga, zbog čega takve osobe ne mogu “izbaciti” nebitne informacije. Zato se takvi ljudi mogu sjetiti stvari koje bi većina ostalih odbacila prije nego bi im ušle u svijest – detalja zbog kojih su autistični ljudi briljantni u, primjerice, pamćenju datuma ili crtanju do nevjerojatnih pojedinosti. Za neke je genijalce otkriveno da imaju mozak neobičnog oblika – Einstein je, primjerice, imao mozak u kojem se područje zaduženo za vizualizaciju stvari nalazilo jako blizu područja zaduženog za matematičke kalkulacije. Možda je zbog toga lakše dolazio do svojih teorija nego ostatak čovječanstva.
Podijeli na Facebook
