Azijada

"Azijada" je poluautobiografski tekst temeljen na piščevu dnevniku iz 1876. i 1877. godine, kad je kao mladi francuski mornarički časnik boravio u Grčkoj i Istanbulu. U ovoj neuobičajenoj kombinaciji dnevnika i epistolarnog romana mogu se naći zanimljivi opisi istanbulskih eksterijera i interijera (ulica, trgova, kuća, bazara, kavana, džamija, groblja itd.) u kojima posebice dolazi do izražaja Lotijevo divljenje prema turskoj kulturi. U toj "orijentalnoj fantazmagoriji" odvija se ljubavna veza Azijade, mlade žene iz harema, i engleskog časnika Lotija koja se iznenada prekida: u predvečerje tursko-ruskog rata Loti dobiva zapovijed da se na svom brodu vrati u Englesku, a kad po povratku u Istanbul sazna da je Azijada umrla od tuge za njim, prijavljuje se u tursku vojsku i pogiba u bitci kod Karsa... Iako je ovaj Lotijev roman nastao u vrijeme francuske kolonijalne ekspanzije, njegovu junaku nije svojstven kolonijalni duh. Naprotiv, mladi engleski pomorski časnik Loti, glavni junak "Azijade", uči turski jezik, Istanbulom šeće u turskoj odjeći, u kavanama puši nargilu i razgovara s lokalnim muškarcima, a svoju kućicu u Ejubu uređuje u turskom stilu. Pored milosnice Azijade, društvo mu u prvom redu prave dvojica Turaka – njegovi sluge Samuel i Ahmed. Jedina komunikacija između Lotija i Europljana odvija se putem pisama koja povremeno razmjenjuje sa svojom sestrom i dvojicom prijatelja. Po mišljenju Rolanda Barthesa, u Lotijevu se romanu ne pripovijeda avantura već uzgredni događaji, odnosno "ono što pada nježno, poput lista, na tepih života; to je lagan, trenutni nabor na tkanini danā; ono što jedva da se može zabilježiti: neka vrsta nultog stupnja bilježenja, upravo ono što je potrebno da bi se nešto moglo napisati".