Azilanti

U romanu “Azilanti” Nikola Šimić Tonin prvi književno opisuje i oblikuje ratnu i izbjegličku zbilju u srednjoj Bosni početkom devedesetih prošlog stoljeća. Svježim autentičnim jezikom otkano živo tkivo ove proze samouvjereno prenosi sav tragični politički naboj i međunacionalnu napetost na tom malenom komadu zemlje koji se nedužan našao u žiži raznih interesa. Autorska proza neprestano pulsira pod pritiskom povijesnog usuda koji se obrušava na jednostavne ljude, tjerajući ih posrću u naporu očuvanja ostataka ljudskosti i dostojanstva. Gotovo da se samo u jeziku, kojim autor čarobno vlada u svrhu književnog umijeća, ostvaruje vjekovna utemeljenost ljudi u svoj zavičaj i domovinu: ostavši bez budućnosti i perspektive, oni u neobično inventivnim izričajima rekonstruiraju svoj stari voljeni svijet. A dok “ne izađu na selamet” izvan nezaslužene sudbine njihov neuništivi jezik svjedočit će o uzajamnoj prisnosti i zajedničkom poklonstvu živoj ljudskoj riječi, koja pročišćuje moždane i tjera na nezadrživi smijeh i jednako nezaustavljive suze.