Bog neće pomoći

Prva zbirka priča Marka Pogačara, do sada upamćenog kao bezobrazno talentiranog pjesnika, esejista, urednika, kritičara i putnika, “Bog neće pomoći” donosi jedanaest priča koje su, baš kako smo to i očekivali, neusporedive s bilo čijim pričama u hrvatskoj književnosti, a možda i šire, ali o tome nikada nećemo znati dovoljno. Pogačarove priče opijaju svojim stilom, ali njihovo je pijanstvo nekakvo post-pijanstvo, bliže teškom i nevoljkom buđenju i suočavanju, nego zanesenoj i dionizijskoj ekstazi. Ovo su priče likova i atmosfere, pri čemu su likovi neobični, rubni tipovi, napregnute psihe pred prskanjem, razni opsesivci ili pobornici bizarnih ideja. Ono što Pogačar gradi najmajstorskije, atmosfera priča, nastaje kao plod odličnog vladanja vremenom, ritma i samopouzdanog pripovijedanja. Opis prostora i stanja, težak i spor ritam, štura scenografija i ogoljenost scena stvaraju derutne prostore što se posebno odnosi na nekoliko zadnjih priča u kojima prevladava postapokaliptični ton. Ali Pogačareva postapokalipsa, koja se u nekim pričama najavljuje znakovima i zvukovima, na koju kao da upozorava Zemlja ili Nebo, nije ona Hermannovog Jeremiaha, nego Bele Tara iz “Torinskog konja”; spora, štura, repetitivna, crno-bijela oskudna, statična a ponekad i satirična, sedimentna, uokvirena interijerima ili ravnicom koja se tako lako spaja s nebom, pri čemu pustoš jednako vlada i gore i dolje. Iz tih stranica knjige kao da izbija hladna vlaga, nekakva zlokobna, kojoj se i ne pokušava uteći. Jer je to nemoguće, jer spasa nema, jer nema Boga, kao što i naslov zbirke lijepo kaže. Nije slučajno ni to što su ptice, nebeska bića par excellence, u Pogačarovim pričama pernati demoni i vjesnici zle kobi. Nije zato ni čudno što će jedan lik reći: “Moji snovi su čisti Gestapo”. Nada ove knjige i jest u apokalipsi, za koju se trebamo sami pobrinuti, ako to već ne činimo.