Ako je Pariz grad velikih ljubavnika, Rim esteta i hedonista, Amsterdam raskalašenih, New York svih onih koji žele uspjeti, onda ispada da je Barcelona jedino preostalo mjesto na svijetu za sve one koji izgaraju od ljubavi i strasti te kojima ništa drugo ne preostaje nego posve izgubiti i ono malo razuma, prepustiti se iracionalnim osjećajima i zavrtjeti u žestokom ritmu grada, brže i od najokretnijih flamenco plesača. Tridesetogodišnja prevoditeljica i pjesnikinja Lara upravo je došla u grad i slobodno bi se mogla pridružiti ženama Woodyja Allena – Vicky, Cristini i Barceloni iz istoimenog filma, ne samo po količini ludila i strasti, nego i zato što je gotovo posve izgubila razum i počinila nešto zbog čega bi mogla snositi gadne posljedice. Grad koji je trebao biti destinacija za njezin medeni mjesec, sad je mjesto na kojem će preispitati svoju ljubavnu povijest i promašaje, a osobito vezu sa scenografom Valom koja je započela jedne snježne noći u vlaku na relaciji Beograd-Zagreb i koja se svega par sati prije nego što je sjela u avion i pobjegla u Barcelonu razbila kao skupocjena vaza i rasula u paramparčad. No čini se da vrijeme nije idealno jer na ulicama Barcelone traje najveća godišnja fešta u gradu – Les Festes de la Merce – proslava istjerivanja vraga, a grad usto vrije od napetosti tik pred veliki referendum pa umjesto da joj pruži utjehu da složi preostale kamenčiće ljubavne veze u nešto nalik slavnim španjolskim šarenim mozaicima, on postaje grad-pojačalo za njezine intenzivne osjećaje i mjesto katarze.
Podijeli na Facebook
