Dvorac

Geometar K. neće odustati od borbe, ali će na kraju posustati i umrijeti od iscrpljenosti. Tako je, ukratko, prema navodima Maxa Broda, kojemu je to Kafka usmeno povjerio, trebao završiti nezavršeni roman “Dvorac”. I dok saznanje o završetku nekog romana ne nuka na čitanje, dapače, ovaj prepričani ishod kao da djeluje baš suprotno, dajući knjizi dodatni čar. A kako i ne bi, kad se radi o klasnom djelu klasnog autora, njegovom uobičajenom remekdjelu, rekli bismo, kao što je, uostalom, i sve što je napisao. Za potkrepu, evo nekoliko tipičnih Kafkinih “kafkijanskih” rečenica iz Dvorca: “Tako je ponovno krenuo naprijed, ali put je bio dug. Glavna seoska cesta nije, naime, vodila prema brijegu s dvorcem. Samo mu se približavala, ali onda kao da je namjerno skretala, pa ako se i nije udaljavala od dvorca, nije vodila ni bliže k njemu...” Premda autorova zamisao nije bila da napiše puku parodiju birokratskog sustava, s kakvim se pravnik Kafka obilato susretao u svakodnevnom životu, nekmoli još jedan “Proces”, usporedbe se ipak nameću: zlosretni junaci K. i Josef K. samim su svojim postojanjem predodređeni da budu žrtve zakučastih sistema, no dok Josef K. pokušava izmaknuti zakonu i vlasti, K. im se, jednako beznadno, pokušava primaknuti. Tako glavni protagonist ovdje niti ima pristup, niti se može pravo približiti, kamoli stupiti u tajnoviti dvorac iz kojeg se upravlja bizarnim selom i mještanima, među kojima K. dolaskom postaje i do kraja ostaje uljez, “prekobrojan stranac”...