Kakvoj vrsti knjige pripada “Flaubertova papiga”? Književnoj biografiji 19. stoljeća francuskoga prozaika, radikalnog i intelektualnog impresarija Gustava Flauberta? Razmišljanju o upotrebi i zloupotrebi jezika? Romanu o opsjednutosti, odricanju, razdražljivosti, neiskrenosti? Triler upotpunjen krinkama, traženjem, tajnovitim sastancima i nepoznatim ciljevima? Dugačak esej u obliku romana? Površinski, knjiga Juliana Barnesa je priča o starijem engleskom doktoru koji je u potrazi za intrigantnim i tajnim detaljima Flaubertovog života. Čini se da je Geoffrey Braithwaite bio uključen u pokušaj tumačenja je li osobito profinjena, ljupka i starinski obojena papiga kao original “posuđena od G. Flauberta iz muzeja u Rouenu i postavljena na njegov radni stol dok je pisao djelo Un coeur simple, gdje se papiga zove Loulou i pripada Félicité, glavnoj junakinji pripovijetke”. Ono što počinje kao šaljivi i intrigantni izlet u pojedinosti Flaubertovog života i intelekta, istovremeno pokušavajući riješiti zagonetku papige - ili prije, papiga - ubrzo prerasta u nešto mračno i mučno, u istraživanje tajne Braithwaiteove patološke opsesije. Prvi doživljaj koji imamo - da sve nije onako kako se čini - prati nas skoro do polovice knjige, kad nakon šaljivog i mrzovoljnog obračuna s nedostatnosti književnih kritika Braithwaite završava poglavlje govoreći: “Da li sada razumijete zašto mrzim kritiku? Mogao sam vam sada opisati izraz mojih očiju, ali one su previše obojene bijesom.” I od tog trenutka stvari postaju sve jasnije, sve dok ne završe u najneočekivanijem obratu.
Podijeli na Facebook
