Glumica

Ovu sam knjigu zapisivala godinama. Desetak godina, točnije. Fragmenti su se slagali malo po malo, baš kao i životni mozaik, bez moje ratiom kontrolirane volje. Sve do završnih, “arhitektonskih” radova. Mogla bih ih nazvati svojevrsnim simptomima unutarnje prinude, koji su silazili u riječi tijekom nekih unutarnjih lomova ili premošćenja, zacjeljivanja rana. Na nekom racionalnom planu, nadala sam se kako ću se ovih sadržaja osloboditi tako što ću ih sačuvati, sahraniti u rečenicu, priču, roman. Između pripovijedanja i življenja za mene nema jasne granice: nekad su mi tek zapisane rečenice pomagale pojasniti iskustvo kroz koje sam silom prilika prošla, ponekad bi one bivale iskustvom koje mi je omogućavalo povezati mitsku građu sa životima koje živimo. Vjerujem, naime, da mitovi, romani, dramski likovi, probijaju mayu, prokazuju lilu, govore nam istinu o našim životima, o tome što je to što nam se u svakodnevici zbiva. Možda je naš “realni” život samo simptom igre, lile. I možda ću tek povezivanjem tih raznih svjetova, shvatiti ono što bih trebala znati. Možda se tomu samo nadam... U svakom slučaju, pisala sam o svojim obiteljima. Da ih zadržim. Negdje. (Dubravka Crnojević-Carić)