“Vrijeme odgađanja nije dobro vrijeme – čovjek je stalno svjestan onoga što nastoji privremeno zaboraviti.” To je misao koja starog kustosa Kabineta za sentimentalnu trivijalnu književnost, čovjeka čija je polovica srca umjetna, tjera da uđe u posljednju fazu procesa kojim bira svojeg nasljednika; devet kandidata donijelo mu je devet priča, preostaje još samo deseta. Te su se priče ispreplele s monologom umornog čovjeka te su zajedno s njim dotakle čitav niz motiva: govorilo se o ljubavi, društvenoj odgovornosti, magiji, feminizmu, umjetničkim intervencijama, umjetnoj inteligenciji, vilama i vilenjacima, odnosu umjetnosti i kapitala. Tako je postepeno nastala čitava paleta boja, ocrtao se imaginarij i kontekst Kabineta, toga mjesta s onu stranu vremena, no ocrtao se i kontekst vremena koje je kustosovo, a time i naše. Pa ipak, treba li čuvati sve te slike koje se isprepliću s osobnim sudbinama ili ih je bolje prepustiti svojevrsnom lirizmu propasti? Kad deseta i posljednja priča zauvijek odsiječe roman od svijeta, on će na neki način postati savršen repozitorij, spomenik vremenu odgađanja neminovnog, gotovo sentimentalno-trivijalnog zaborava. No prije nego što do toga dođe, čitatelj će upoznati niz bizarnih likova, zagonetnih pojava, stranih svjetova, te će naposljetku shvatiti da i umor proizvodi specifičnu vrstu znatiželje pa i smisla za humor.
Podijeli na Facebook
