Za ovaj izbor pjesme biram u Houstonu, prvog tjedna moga jednogodišnjeg prebivanja u Teksasu. Prvi dani uvijek su vrlo teški; američki gradovi, izuzimajući New York, malo nude došljaku iz Europe. Kao da govore: sada si prepušten sam sebi, snalazi se sam. Susrest ćeš uljuđene ljude, ali ne računaj na to kako će ti ulice i trgovi moći bilo što reći. Uvijek sam mislio kako autor ne nalazi nikakvo zadovoljstvo u čitanju vlastitih tekstova – ne piše se, naime, za sebe. Sada ipak preinačujem malo taj sud. Ne u potpunosti – još uvijek ne mislim kako sam u stanju čitati vlastite pjesme kao što čitam pjesme drugih pjesnika. Ali u najmanju ruku, dok ih čitam, naviru mi živa sjećanja na gradove u kojima su one nastale. Autor vlastite pjesme kao da čita s druge strane, od strane dvorišta; poznaje kulise vlastitih tekstova, pamti trenutke kolebanja, praznine, ali i trenutke radosti također. Zajednički nazivnik svih tih događanja jest stanovito posebno stanje duha, o kojem ne priliči govoriti – i koje uostalom ne bi bilo lako ni opisati. A ipak svaki stih i o njemu također govori, posredstvom slika i emocija slika. U pisanju pjesama ne radi se o terapiji (uvijek sam mislio da je pjesnik liječnik zdravih!), nego o – o čemu? Možda o tome da bi se, slično kao što to čini geodet, mjerio svijet. Proučavao smisao stvarnosti osjetilima, razumom i nadahnućem, provjeravao – u najmanju ruku to pokušavao – je li nam taj smisao uopće dan. Livada ipak ne mjeri geodeta, nas pak, čak i kada bismo navukli strogu obrazinu znanstvenika i matematičara, i tako će na koncu mjeriti taj isti svijet kojeg želimo istražiti. (Adam Zagajewski)
Podijeli na Facebook
