Kino Lika

Ovu izvrsnu zbirku priča Damira Karakaša doista ne bih preporučio osobama slabijeg želuca, odnosno, u potpunosti bih se složio s preporukom Roberta Perišića, urednika biblioteke, naznačenom na koricama: držati izvan domašaja djece i malograđana. Karakaševe su priče naime, koliko god čitke i lepršave, dobro dramatizirane i fabulirane, jedan od najuspjelijih pokušaja da se i onaj dio života “o kojem se ne priča”, da se i one epizode o kojima je teško bez gađenja pričati i nakon dobre doze alkohola, dakle da se onakve epizode iz života koje svojom nevjerojatnošću nadmašuju svaku literarnu ili filmsku fikciju, pretoče u književnost. Neki su kritičari u Karakaševim pričama nalazili naturalističke elemente, s čime se baš ne bih složio, ali bih se složio da u šest priča koje tvore zbirku 'Kino Lika' ima i jako, jako žalosnog, i jako, jako smiješnog. Karakaševi likovi žive na rubu civilizacije, i za svevremenost i vrijednost ovih priča potpuno je nevažno je li poprište radnje Lika ili Makondo. (Davor Šišović, Glas Istre)