Nakon iznimnog uspjeha i pronađenog idioma za pisanje o svojim najbližima, ocu kojeg više nema i o sestri, Nada Topić proširuje svoje neobično pismo na trećeg člana uže obitelji, na majku. Iako smo taj način doživljavanja bližnjih – kroz vrlo kratke crtice koje kao da miješaju svakodnevicu i nadrealizam – već vidjeli na djelu u spomenutim ciklusima o ocu i sestri, Topić nas opet iznenađuje svježinom svojih zapisa, i pokazuje da ponavljane istog poetičkog pristupa može itekako donijeti zanimljivo pa i novo štivo. Nada Topić je na suvremenoj hrvatskoj pjesničkoj sceni ime koje vezujemo uz poetiziranje malih stvari, a ovim ciklusom kao da nam poručuje da istraživanje detalja, tog sukusa malih stvari, može ići unedogled, odnosno ad infinitum. U najmanjim stvarima postoji neka privlačna sila koja je našu pjesnikinju nagnala da do kraja izoštri svoje oko za detalj, koji suvereno vlada mikrocjelinom pjesme. (Irena Matijašević)
Podijeli na Facebook