Glavni lik romana Julijana je majka, supruga, kćerka, snaha, zaposlenica Hrvatskih željeznica, šalterska radnica, u konačnici i ljubavnica, ali svakako žena koja ima svoju funkciju, koja svoju funkciju ne smije zaboraviti. Julijana mora kuhati, prati rublje, glačati ga, sparivati čarape, ustajati u zoru, prodavati putničke karte, prešućivati vlastite potrebe, šutjeti u za to predviđenim trenucima koji traju unedogled, čupati špranje iz radne odjeće svojega supruga zaposlenog u ljevaonici, podrazumijevati da je taj suprug voli (društvo muškarcima nameće da nije poželjno pokazivati osjećaje), poslije podrazumijevati i da je ljubavnik voli, depresiju skrivati kao zmija noge, kao da nije mlinski kamen koji je vuče sve dublje u nešto što bismo mogli nazvati očajem puno dubljim od trajnog nezadovoljstva. Jednostavno mora. Što se mora, nije teško, ponavljaju ljudi papagajski. Ponovno zato što moraju. I sve je bezizlazno. Osobito kad se Julijana zaljubi u čovjeka koji nije njezin suprug... Mihaela Gašpar vrstan je psiholog, oštro, pametno pero koje je britko, bez trunke pogrešne, jeftine patetike na papir izlilo utrobu ženine biti, sve kontradikcije, tabue, naslijeđena prokletstva i prešućene bitke ženskoga bića koje mitohondrijski stalno, nepromjenjivo, genetski materijal davno pokojnih žena prenose budućima. I ništa to ne može promijeniti. Čak i ako djeca tradicijski nose prezimena očeva koji ih možda uopće nisu začeli u vrućici žudnje, žena je ta koja pradavni mitohondrijski genom prenosi na one koji će graditi budućnost. Tu nekako počiva ironija poput trihinele. (Iz pogovora Ivane Šojat)
Podijeli na Facebook
