Moje suosjećanje

“Roman je to koji govori o smrti, ne o tjelesnoj smrti, već o svakoj vrsti smrti. Ono što me pritom zanimalo jest predodžba o živima kao o česticama smrti, smrti vremena, smrti snova, smrti idealā, smrti na koju se svodi svako rođenje... Budući da je riječ o smrti općenito, u svim njezinim dimenzijama, palo mi je na pamet da bi roman trebao imati cirkularnu narativnu strukturu koja bi upućivala na vječnost... Tijekom tri godine, koliko sam ga pisala, nisam se mogla odlučiti hoće li glavna junakinja umrijeti ili ne...” Radnja romana odvija se tijekom jedne olujne noći. Ozlijeđena vozačica automobila, po zanimanju prodavačica depilacijskih sredstava, abnormalno debela nimfomanka Violeta slijeće u provaliju te ostaje satima zarobljena u slupanom vozilu. Dok naglavačke visi o sigurnosnom pojasu, u njezinu se mozgu odvija prava životna drama. Kroz svijest i podsvijest umiruće vozačice prevrću se uspomene na doživljaje iz bliske i dalje obiteljske, ali jednako tako i osobne prošlosti - uspomene na roditelje - oca Baltazara i majku Celeste, kćerku Doru, kućnu pomoćnicu (“služavku”) Mariju da Guia, polubrata (“kopile”) Ângela... Pred čitatelje tako postupno izranja (malo)građanski mikrokozmos sa svim svojim taštinama, predrasudama, statusnim i inim simbolima. Prema riječima klasika suvremene portugalske književnosti Urbana Tavaresa Rodriguesa, “veliko bogatstvo u (pod)svijest prizvanih događaja i život u neprestanom (društvenom) vrenju, sa staleškim obilježjima iz razdoblja diktature, upravo savršeno izranjaju iz autoričina introspektivna hoda kroz povijest neposredno pred i postrevolucionarnog Portugala, sve do naših dana, i to bez igdje ikakve hijerarhije, u blagome metežu”. Riječ je o istinskoj lirskoj “sagi”, gotovo o svojevrsnoj golemoj pjesmi u prozi, tako da je čitajući “Moje suosjećanje” naprosto nemoguće ne osjetiti kako se u autorici ove proze krije vrsna pjesnikinja.