U poeziji Aleksandra Huta Kona svijet i njegovi likovi dobivaju novu ritmiku: stavljeni u zagrade, oni se sadržajno modificiraju u uzajamnom presijecanju, gdje se jedan fenomen javlja kao neotuđiva strana drugog. Iz tog suočavanja s rasprskavanjem životne supstancije, Hut Kono ne izlazi kao “pobjednik”: svjestan da prave stvari nastaju jedino u zajednici bez sluge i gospodara, odnosno da čovjek koji pobijedi ostaje sam (“s glavom u jastuku”) i da je (“napeta”) tišina njegov jedini prijatelj, ovaj pjesnik iznosi časnu pobjedu samim tim što je poetski porekao apsolutnost pobjedničkog čina. To je pravi razlog da kao miljenik praznine i dalje autentično govori-misli. (Mario Kopić)
Podijeli na Facebook
