“Živio sam deset godina bez posla. Ljudi su mi davali novac, jelo, stanove u kojima sam boravio. Jesu li mislili da sam idiot ili genije, to nije bilo važno. Ja sam znao što sam. Nisam bio ni jedno ni drugo. Što je ljude poticalo da mi daju darove nije me brinulo. Primao sam darove i primao sam ih bez osjećaja pobjede ili/i prisile. Moja jedina postavka bila je da ništa ne tražim... To je jedan od mojih problema: nikad se nisam borio ni za najmanju sitnicu...”, piše Bukowski u nekoj od ovih 30, dobrim dijelom autobiografskih, priča. To, naravno, znači da se opet susrećemo s pjesnicima, svodnicima, pijancima, kurvama, kockarima, besposličarima i ostalim autorovim prijateljima i prijateljicama, koje je ovaj put smjestio u žešće okruženje: priče su agresivnije, tvrđe, brutalnije, mračnije, a neke i šokantne; poneke tjeraju i suze na oči - što od smijeha, što od plača... Sve u svemu, Bukowski ponovo dokazuje da je jedan od najizvornijih talenata kratkog pripovijedanja - nekim piscima ni petsto stranica nije dovoljno da izreknu ono što on lakoćom ispiše na deset. Svatko tko pročita ovu - po mnogočemu upravo najljepšu - zbirku, moći će bjelodano posvjedočiti nepodnošljivoj lakoći pripovijedanja koju u svojim otkačenim zapiscima podastire stari pokvarenjak. Za kraj ove bilješke još jedno tipično Bukovo razmišljanje: “A sada, oprostite mi dragi čitatelji, vratit ću se kurvama i konjima i cugi, dok još imam vremena. Ako je u njima sadržana smrt, tada, po meni, izgleda puno manje uvredljivo biti odgovoran za vlastitu smrt nego umrijeti od one smrti koju vam donose ukrašenu frazama o Slobodi i Demokraciji i Humanosti i/ili bilo kojem ili sveukupnim tim Sranjem.”
Podijeli na Facebook
