Priče Suzane Matić nalik su na jedan od onih složenih osjetljivih mehanizama kojima se sa strepnjom i nadom izlažemo kad nešto u nama ne radi kako treba: savršena klopka za valove, titraje, sve nevidljivo od čega smo sastavljeni. "Ne naginji se unutra" – kada bi ova knjiga bila prostor, za mene bi bila čekaonica laboratorija ili bolnice, klizište, mjesto na kojemu nas dostiže poruka koju smo čekali cijeli život; kada bi bila vrijeme, bila bi vrijeme između, kratki spoj nade i straha, neplanirani trenutak malog ili velikog svođenja računa. Tajni život tijela, modrice i lomovi duha, nevidljive niti koje povezuju jezik i put, matematiku i roditeljstvo, ljubav i udarce… U pričama Suzane Matić sve ama baš sve povezano je, a onaj središnji čvor (strahu i naslovu knjige usprkos) valja tražiti unutra, u dubini. A ondje je, ondje najviše, i zadovoljstvo čitanja. (Roman Simić)
Podijeli na Facebook
