Od primitivnog čovjeka, izjednačenog sa svijetom oko sebe, kojeg se moglo držati nepostojećim u tome smislu što se ne razlikuje od organske tvari, polako smo doprli do umjetnog čovjeka koji, izjednačen s proizvodima i situacijama, ne postoji u tome smislu što nije u trvenju ni sa čim, što nije više u odnosu (borba i sklad ostvaren borbom) s onim što ga okružuje (priroda ili povijest), već samo apstraktno “funkcionira”. Taj splet misli malo-pomalo spojio se u meni sa slikom koju sam već odavno imao u glavi: oklop koji korača, a unutra je prazan. Pokušao sam o tome napisati pripovijest (1959), a to je “Nepostojeći vitez”... s većim naporom u pravcu filozofskog ispitivanja, ali u isto vrijeme i s naglašenijim prepuštanjem lirizmu... Odlučio sam da se više ne dam zavesti zbivanjima... tj. da ne povjerujem u ono što pripovijedam: ovdje je valjalo da pripovijest bude ono što se naziva “zabavom”. (Iz autorova popratnog teksta)
Podijeli na Facebook
