Ugled jednog od najzanimljivijih talijanskih autora srednje generacije Emanuele Trevi stekao je slojevitim djelima u kojima na samosvojan način miješa prozne žanrove. U knjizi "Nešto napisano", koja mu je donijela Europsku nagradu za književnost, Trevi kombinira autobiografiju i esej pripovjedajući o danima kada je kao zaposlenik Zaklade Pier Paolo Pasolini, zahvaljujući osebujnoj Lauri Betti, bivšoj glumici i voditeljici zaklade, bio podvrgnut svojevrsnom inicijacijskom obredu. Sjećanja se izmjenjuju s promišljanjima o "Nafti", Pasolinijevom djelu u kojemu talijanski kritičari i danas traže odgovor na pitanje o autorovoj nerazjašnjenoj smrti: “'Nafta' je dugačak odlomak, ono što ostaje od ludog, vizionarskog, objaviteljskog djela koje probija sve kodove. Pasolini je na njemu radio od proljeća 1972. do dana koji neposredno prethode njegovoj smrti, u noći između prvog i drugog studenog 1975. 'Nafta' je divlja zvijer. Kronika procesa spoznaje i preobrazbe. Ona je spoznaja o svijetu i eksperiment nad samim sobom.” U svojemu podjednako raznorodnom i fragmentarnom tekstu Trevi promiče Piera Paola Pasolinija u paradigmatsku figuru talijanske i europske kulture 20. stoljeća te nudi drukčiji pogled na njegovo posljednje djelo, tumačeći ga kao kroniku osobne inicijacije i nepovratne preobrazbe — uzvišeni bljesak spoznaje koji “presijeca dušu”.
Podijeli na Facebook
