Tri drame Tene Štivičić čitao sam prema “imaginativnom toku” koji mi se nametnuo nakon višekratnih čitanja. Jer stekao sam utemeljeni dojam da ova spisateljica u njima intuitivno gradi jedan samosvojni i originalno predočeni svijet. “Sedam dana u Zagrebu” je “auftakt” iliti “uzmah”, kao komično-(ne) sretni komad, koji svojom razdraganošću najavljuje ozbiljnije motive, ali je i sam njihov dio. Ljubavni zaplet komediografski je izvanredno načinjen, s time da mu birokratske prepreke u sporednim linijama ništa ne oduzimaju od sočne i bezobrazne duhovitosti. Jedino je poanta gorka: nakon porođaja na sceni (sic!), novorođena beba ostaje – sama, kao tužni uskličnik na pozornici. Ali ona je možda jedan od budućih, izgubljenih likova koji će se u “Krijesnicama”, s nekog aerodromskog terminala, razilaziti/mimoilaziti/gubiti, da bi usred i nakon mnogih zabrana, prepreka, nestali/planuli u “noći vremena” baš kao prave krijesnice (ili meteori/prskalice). U energično dijalogiziranim partijama (što je jedna od jačih strana ove spisateljice!) mnogo je gorčine, tuge i rezignacije donesene na javu (scenu), a nakon što ovi otputuju, bilo kamo, preostaje samo smeće i posao za čistačice. U “Nevidljivima”, kao “političkome ideologemu” ove trilogije, možda su se baš ti izgubljeni likovi našli slučajno (?) u teškoj poziciji imigranata, koji od protagonista vlastitih života postaju tek epizodisti i u novoj sredini “prozirni” do prezira. U fragmentarnom dramskom slogu, nižući brojne scene kao “spotove”, ova autorica zadivljuje svojom scenskom imaginacijom, briljirajući oštroumnošću seciranja imigrantskoga problema, na način malo kada viđen u modernoj dramaturgiji. (Igor Mandić)
Podijeli na Facebook
