Glavni lik i istodobno pripovjedačica u gotovo svih dvanaest ulančanih priča sredovječna je majka koja živi sa svojom kćeri u malom stanu u Vilniusu i proživljava sasvim uobičajena iskustva razvedene žene: tjelesnu ranjivost, nesposobnost održavanja stabilnih veza, opterećenost kućanskim poslovima... Ono po čemu se ona izdvaja jest to što je spisateljica koja smatra da pisac "u želji da sačuva svoj talent, koji pruža toliko radosti tisućama možda nesretnih ljudi, ne može imati ni kuće, ni posla, ni novca, ni duševnog mira. Mora se utapati u samoći." Upravo je ta osamljenost glavni motiv priča prepunih referenci na aktualne društvene teme, čime autorica rasvjetljuje svoj intelektualno britak i ironičan stav prema društvu i njegovim problemima. U početnom eseju "Primamljivost teksta" opisan je dolazak pripovjedačice na književni susret u gradiću u kojemu žive njezini nikada viđeni rođaci, pri čemu autorica obrazlaže svoje kriterije koje mora sadržavati svaki dojmljivi tekst. Pritom duhovito otklanja svaku pomisao da priča vlastitu ili nečiju tuđu biografiju: "Ljudi koji čitaju moje ili priče koje je napisao netko drugi najčešće misle da su događaji u tekstu stvarni, a imena izmišljena. Najčešće je izmišljeno i jedno i drugo, ali one ljude koji su se gnusno i podlo ponijeli, osobito prema mačkama, psima, konjima i bunarima, u pričama uvijek nastojim nazvati pravim imenom." Sve do posljednjeg eseja ove zbirke, naslovljenog "Nekrolog", u kojemu pripovjedačica umire, pratimo životni ritam glavne junakinje koja koliko proživi, toliko i zapiše. I to ponajviše o neshvatljivoj činjenici koja u njoj izaziva strah, šokira je – naime da beznadno stari...
Podijeli na Facebook
