Odesa je osim svojem najglasnijem glasnogovorniku Isaku Babelju bila inspirativna i drugim velikim književnicima: Puškinu, Gogolju, Mickiewiczu, Iljfu i Petrovu, Oleši... da spomenemo samo najpoznatije koji su tu stvarali novi književni izraz, pa čak i osebujan jezik, svojevrsnu mješavinu ruskoga, ukrajinskoga, moldavskoga i jidiša obogaćenu govorom ulice i gradskoga kriminalnog miljea. Babelj blagonaklono i ganutljivo piše o odeskim kriminalcima, ne zato što ih je simpatizirao već je jednostavno tražio istinu o čovjeku i njegovim djelima, pa tako i u njegovu zlu. Ovaj “majstor kratke pripovijesti” pisao je bogato i profinjeno u izrazu a škrto u opsegu, lirski nježno a neumoljivo i oštro, kao da ne piše perom, nego skalpelom. O svojem je načinu pisanja rekao: “Uz imenicu mora stajati samo jedan, najviše dva pridjeva, sve je ostalo suvišno... Jasnoća i snaga stila nije u tome što se rečenici više nema što dodati, nego u tome da se iz nje više ništa ne može izbaciti.” “Jasnoću i snagu” iz svojih genijalnih priča Babelj je prenio i u život ne prihvaćajući uobičajena pravila igre, ne želeći pisati prema direktivama Partije. Zbog takvog stava “Babeljev je kraj bio predvidiv”, piše u opsežnom pogovoru Vladimir Gerić, a kao posebnost ovog izdanja istaknimo i prijevod Gustava Krkleca te “dvanaest originalnih crteža od M. Tartaglie” iz izdanja Odese iz 1930. godine.
Podijeli na Facebook