“Odmrzlo ljeto” kreće s pričama za uspavljivanje autorovog djeteta i gotovo bi se reklo da će to biti knjiga priča za najmlađe. Ali uskoro autor ulazi u vlastito djetinjstvo, a zatim i mladost. Glumac sada ne priča nasljedniku nego sebi. Pita se, dubinski, od čega smo. Pripovijedajući o ženama koje je volio i s kojima je živio autor se pita koliko nas čine ljudi s kojima smo bivali okruženi. Koliko drugih ima u nama? Esejistički dio romana “Odmrzlo ljeto” postaje tako i njegov pripovjedački dio. U svom romanu autor ne želi izbjeći ni ono pjesničko. U dobroj prozi uvijek će se naći nešto od poezije. Zapravo, bez nje proza nije književnost. Glumac se kroz cijeli roman vraća velikom pitanju: je li umijeće pripovijedanja stvorilo homo sapiensa? Bi li bilo modernog čovjeka da se nije razvijao kroz bajku, mit, pjesmu, ep, priču, roman? Gdje je danas roman? Pripovijedanje i sudbina Glumcu su jednojajčani blizanci. Nakon petnaestogodišnje prozne pauze Branislav Glumac napisao je uzbudljiv roman o odrastanju i ljubavi, ali i apoteozu umjetničkome u našim životima. Gotovo donkihotska zaljubljenost i očaranost ljepoticom literaturom izbija iz stranica Glumčevog romana.
Podijeli na Facebook
