Malo tko je u suvremenoj hrvatskoj poeziji s toliko ljubavi napisao cijelu zbirku pjesama posvećenu ocu, koji je mrtav, ali u viđenju koje nam nudi poezija Nade Topić taj je otac neživo živ, ili živi mrtvac. Naime, on je i prašina koju ponekad obrišu s namještaja, i paučina između zidova, i krušne mrvice, zrak koji grije papuče tijekom noći, lik koji živi u kartonskoj kutiji na vrhu ormara. Na jedinstven i rijetko viđen način, pjesnikinja komponira tu avet, sablast oca, ubacujući ga u jednostavne dnevne radnje, situacije poput gledanja televizije, jedenja večere, stvarajući tako stihove koji pršte paradoksima. (I. Matijašević)
Podijeli na Facebook
