Oznaka “proza bez poza” u knjizi Stjepana Gulina “Paz’te sad, paz’te sad” gotovo je suvišna, jer je jasno, nakon nekoliko pročitanih rečenica, da su to priče o muškarcu i ženama koje su žestinom i eksplozivnošću iznad i izvan uputa njihova autora. Pisane bez poze, izravno u glavu i do dna, prijeteće i, istodobno, nježno se razotkrivajući do kraja, one govore o žudnji i bezdanu. Bezdan je temeljni način oblikovanja pripovjedačeva teksta kao prostora filozofije umjetnosti (lizanja, psovanja i traganja, seksa…), traženja sreće i užitka, koji izmiče i nestaje u beznačajnosti, sudbinskoj određenosti obilježenog pisca. Ili, bolje je reći, pjesnika. Pjesnika u prvom i drugom redu životne pozornice. Rekonstrukcija izgubljenih životnih iluzija, buka i bijes usmjereni protiv uređenih života, protiv protagonista javnoga (društvenog) života, ideoloških središta moći – zapaljiva su meta pripovjedačke energije i strategije, kojom se obračunava sa svim što se kreće, miče, što se želi dotaknuti, ili daleko drastičnije, potrošiti. Riječ je o prozi i gesti koja nastaje mješavinom lokalnog i tradicionalnog, urbanog i svjetskog ( jada, boli…), ali koja se, prije i poslije svega, nimalo samodopadno u tekstu izlaže do kraja, do gola. (Miroslav Mićanović)
Podijeli na Facebook
