Svjetlo baklje što leži na zemlji plazi blijedim joj licem. U očnicama jedne lubanje nešto se miče – svijetli – očnica trepće. Ono tamo giblje se kao da je lubanja progledala hitrim živim jednim okom, miče se amo-tamo, živo. Toliko užasa ne može podnijeti i potrčai u mrak vičući. Tu o nešto udari i posrne. Leži na zemlji i bori se s nesvjesticom, čini joj se da je hvataju nečije ruke. Čvrsto je stišću kao da je pala u velika, golema kliješta. Hoće da vikne, a nema daha, čujemo samo neki mukli, preneraženi glas, kao da dolazi s ono svijeta i zove nju: “Tajano, Tajano!...”
Podijeli na Facebook
