Posljednji dani čovječanstva

“Posljednji dani čovječanstva” (Die letzten Tage der Menschheit, 1922.) monumentalan je dramski kolaž o civilizacijskoj kataklizmi Prvoga svjetskog rata, antiratna drama u kojoj je Karl Kraus kritički bespoštedno dao sveobuhvatnu panoramu života austrijskog društva u doba “kad su operetni likovi igrali tragediju čovječanstva” i prikazao raspad cijele jedne epohe. Riječ je o višeslojnoj, kompleksnoj dijaloškoj kompoziciji nazvanoj “tragedija”, o golemoj, minucioznoj montaži dijaloga i dokumenata o ratnim zbivanjima i psihozama izazvanim ponajprije i ponajviše novinskom ratnohuškačkom propagandom. Sam je autor o svome djelu zapisao: “Najnevjerojatnija djela o kojima se ovdje izvještava doista su se dogodila; samo sam slikao ono što su činili. Najnevjerojatniji razgovori koji se ovdje vode bili su doslovce izgovoreni; najzvučnije su izmišljotine citati. (...) Moja se zasluga ne sastoji u tome da sam nešto izmislio, nego u tome da se vjeruje kako sam ja to morao izmisliti, jer se ne vjeruje da se to može doživjeti”. Za Miroslava Krležu ova je knjiga “između proturatnih knjiga svakako najistinitija”: “Karl Kraus ostao je izoliran od bečke sredine i dosljedno razuman, on nije nasjeo nijednoj laži ratnog zbivanja. Svi najstrašniji simptomi nepatvorene stvarnosti odražavahu se u lažima dnevne štampe, i baš tu laž dnevne štampe, taj nerazmjer između tragike onih, koji umiru na ratištima, i novinarskog govora, kojim se to umiranje pretvara u dobit izvanrednog izdanja, tu laž otkrio je Karl Kraus kao najveću laž takozvanog ‘junačkog velikog vremena’. (...) Ako se u Beču našao netko, tko je spasao intelektualnu čast toga fatalnoga grada u sveopćem ludilu, to je bio urednik ‘Baklje’...”