Ernesto Sabato, autor "Tunela", ponajboljega argentinskoga romana prošloga stoljeća, predstavlja nam se memoarskom prozom u kojoj ispisuje svoje, rekli bismo, "zaključne rečenice", knjigom nedvosmislena naslova. Riječ je o svojevrsnom duhovnom, emocionalnom, intelektualnom, etičkom, a prije svega - literarnom testamentu svijetu. Na razmeđi očaja i nade, Sabato nam u toj "oporuci" otkriva svoj izniman temperament, nesalomljivu upornost, svoju patnju i borbu protiv nepravdi, suosjećanje s najugroženijima, potpunu predanost umjetnosti i neograničenu vjeru u mlade. Pišući o vlastitom nepovjerenju u znanost i njezinom napuštanju, o "dvojbama s Bogom", kloniranju i radioaktivnosti, otpadnicima od društva, konzumizmu kao supstituciji raju, Sabato na podlozi egzistencijal-filozofije neumorno zagovara čovjeka u defektnim i posve beznadežnim socijalnim odnosima suvremenoga svijeta. Sjećanje u njega zadobiva status svjedočenja, datog nam u ostavštinu kao duhovni trag vremena. Kritika ne pretjeruje kada tvrdi da Sabato, poput Kafke kraja stoljeća, promatra svijet sa zbunjenošću suvremena čovjeka bačena u njegove grube i zamršene mreže. Njegove riječi u ovoj testamentarnoj "ispovijesti" zvuče poput molbe i imaju težinu koju daje kraj života, jer samo oni koji će znati živjeti za utopiju, višekratno nam poručuje autor, bit će spremni za završnu borbu, za čovječnost koju smo izgubili.
Podijeli na Facebook
