“Doista ne shvaćam zašto se smatra kako je manja umjetnost napraviti dobre cipele nego, recimo, održati dobar govor u saboru... Nisu li cipele jednako tako potrebne kao i zakoni? Nije li svaki rad častan, potreban i divan kad se obavlja časno, korisno i divno?” Tako je prije stotinjak godina razmišljala i pisala češka novinarka, spisateljica i prevoditeljica Milena Jesenská. U književnim je i širim kulturnim krugovima danas poznatija kao Kafkina prijateljica i adresat njegovih “Pisama Mileni”, dok su njezini tekstovi, premda izvrsni, s nepravom pomalo zaboravljeni. Uz ogradu kako “jednostavnost nije nimalo jednostavna”, knjigu “Put prema jednostavnosti” sastavila je od svojih novinskih kolumni, zapravo duboko ljudskih i kultiviranih eseja, pisanih osobitim stilom na granici vrsnog novinarskog izričaja i visoko kvalitetne književne obradbe. Prevodila je Brocha, Werfela, Franka, Kafku... a iz njezina prvotnog interesa za Kafkino djelo rodio se prisan odnos. Od Kafkinih družica bila mu je intelektualno najbliža, intenzivno su se dopisivali, a u ovoj knjizi ga opisuje kao “najboljeg i najneobičnijeg čovjeka kojega je ikada upoznala... koji je bio previše dobar za ovaj svijet”. Iako je ostala u Kafkinoj sjeni, Milena Jesenská ostat će upamćena jer je “širila oko sebe neizrecivo ‘nešto’”; bila je emancipirana žena, osobnost, intelektualka čije su smjele ideje i angažirani tekstovi kreirali i artikulirali lice i gledišta, i ne samo ondašnjega društva.
Podijeli na Facebook
