Simboli promjene

Carl Gustav Jung, jedan od najprominentnijih znanstvenika i intelektualaca 20. vijeka, u “Simbolima promjene” analizira predigru jedne shizofrenije. Knjiga nastaje 1911. nakon autorova razilaženja s Freudom i formiranja vlastitoga nazora o psihološkim i psihijatrijskim problemima: frojdovsko individualno nesvjesno produbljuje do kolektivno nesvjesnog koje nadilazi pojedinca i povezuje ga s duhom kolektiva. Jungova psihologija proizlazi iz heraklitovske mudrosti da je logos duše predubok da bismo našli njezine granice, a “Simboli promjene” su najkarakterističnije djelo “analitičke psihologije” koje još jednom potvrđuje njegov izuzetni značaj u modernoj psihologiji i psihijatriji. Status Jungove psihologije u novije vrijeme ne može se jednoznačno odrediti, no jasna su bar dva trenda: po znanstveno, pa i scijentistički orijentiranim psiholozima Jung zapravo i nije psiholog nego moderno utjelovljenje okultnoga metafizičara, žreca i proroka. Po tom je poimanju cijela zgrada Jungove psihologije bezvrijedno okultno petljanje, i kao sustav još ranjivija na kritiku od Freudove, u dobroj mjeri diskreditirane psihoanalize. Budući da su empirijske i kvantitativne paradigme doživjele procvat u zadnjim desetljećima, Jungov pristup se u novom ozračju doima beznadno zastarjelim i neznanstvenim. S druge strane, Jungovi su sljedbenici uspjeli u integraciji analitičke psihologije u psihijatrijske nastavne planove u većini zapadnih sveučilišta, pa je Jungov pristup zadobio stanovitu akademsku respektabilnost. No, glavni utjecaj Junga nije u području medicine ili psihijatrijske terapije, već u širem području kulture, a napose u interpretaciji mitologije, te kao inspiracija u poljima književnosti, filma, vizualnih umjetnosti i sl. Simultano sa slabljenjem utjecaja u znanstvenim krugovima informatičkoga doba, Jungova nazočnost neprekidno raste u svim porama humanistike, a posebice u onome dijelu opće kulturi modernoga doba zasićenome dominantnim materijalizmom i scijentizmom.