Već svojom prvom knjigom „Bez iznenadnih radosti molim“ Mihaela Gašpar nagovijestila je da u hrvatsku književnost stiže nova, svježa osobnost. Kažem to s punom estetskom odgovornošću. Prozno kazivanje Mihaele Gašpar lišeno je svake konfekcijske konstrukcije, izvan je jeftine dosjetkarske pomodnosti: nepatvoreni su joj i motivski i leksički porivi. To su proze kratkog, zgusnutog daha, usudio bih se čak reći: na tragu onih sjajnih, zbitih Kafkinih priča u kojima se miksaju tvrdo kuhana stvarnost i ono nešto što zalazi u metapolje tamne poetske, ali cizelirane imaginacije. Autorica ne pati od razlivene deskriptivnosti, već zauzdanim jezikom vrlo gibljive i čitke rečenice (poškropane reduciranom metaforikom) piše o unutrašnjim, suštinskim stanjima čovjekova usuda. Dakako, na prvome je mjestu uvijek neki poticajni i životvorni motiv koji je uspio sačuvati i svoju fabularnost i svoje vibrantne razine kazivanja. Njezine proze imaju i onu ofilozofljenu dubinu koja dira i provocira čitatelja na sudjelovanje u dočitavanju i nadgradnji i kad završi s čitanjem. To su oni važni tragovi koje u nama naknadno izazove svaki dobar književni tekst. (Iz recenzije Branislava Glumca)
Podijeli na Facebook
