Sreća prati hrabre

“Sreća prati hrabre” na više je načina jedinstven roman u okvirima novije hrvatske književnosti. No, iako je to prvi naš roman koji za junakinju ima djevojku koja se kao dragovoljka borila u Domovinskom ratu, to nije ratni roman – rat se u romanu gotovo ne spominje, ali je neprestano prisutan, u mislima ljudi čije ozljede nisu vidljive golim okom, ali su toliko duboke i bolne da onemogućavaju normalan tijek života. “Sreća prati hrabre” je jedinstven roman i zato što mu se radnja gotovo u potpunosti odvija u ambijentu bolničkog odjela. Radi se o fikcijskoj nadogradnji autoričinih iskustava pisanoj asketski pročišćenim, minimalističkim stilom, uz garnirung blage, dojmljive, lirski obojene poetičnosti. Pritom suptilna lirska nota nenametljivo upućuje na dubinu osobe koja priča priču i kojoj su životne okolnosti pokušavale oduzeti tu dubinu - da bi se ona, ipak, na kraju izborila za svoje mjesto i u životu i u ovome romanu. U njemu je koncentrat te dubine. “Sreća prati hrabre” je vještom rukom vođena, slojevita i dramatična priča o ustrajnosti, hrabrosti i nepokolebljivosti te rukopis koji svakom stranicom budi nevjericu da se radi o debitantskome djelu. Jer, autoricu Elviru Slišurić krasi iznimna pripovijedačka staloženost i sposobnost apsolutne kontrole nad pričom i tekstom, kojega besprijekorno strukturira lišavajući ga viškova dok bez imalo patetike problematizira iznimno osjetljivu temu. Ili, riječima same autorice: “Sreća prati hrabre” je roman koji nevidljive žrtve rata čini vidljivima. I pokazuje da uopće nije tako strašno kad te vide. I kad znaju kako se zoveš...