Ubiti pticu rugalicu

“Pucaj u šojke koliko god hoćeš ako ih uspiješ pogoditi, ali upamti, sramota je ubiti pticu rugalicu... one ne čine ništa, osim što nam pjevaju. Ne uništavaju ljudima vrtove, ne gnijezde se u kukuruzu, samo pjevaju. Zato je grijeh ubiti pticu rugalicu.” Ova naoko neizravna metafora zašto je grijeh ubiti “ljude-rugalice” drukčije boje kože, poput lažno optuženog Toma Robinsona, ili drukčijeg načina života poput samozatajnog Booa Radleyja tek je jedno iz niske naravoučenja romana “Ubiti pticu rugalicu”. Roman je po objavljivanju 1960. dobio Pulitzerovu nagradu, a autorica svjetsku slavu i – premda nikada više nije objavila ni jedno književno djelo! – svoje je ime zauvijek upisala u povijest američke i svjetske književnosti. Harper Lee piše jednostavnim, pitkim jezikom, neodoljivo zavodljivo, duhovito i često dirljivo, no nikad patetično. Ugrabivši pravi sretni trenutak u svjetlosti jednoga davnog ljeta, ta “Jane Austen južne Alabame” napisala je divnu knjigu o ljubavi i čežnji za pravednošću, stvorila genijalno umjetničko djelo vječno svježe ljepote, topline i moralne snage. Ona iz perspektive djevojčice Scout priča priču o odrastanju i diskriminaciji crnaca na američkom Jugu 30-ih godina prošlog stoljeća, ali pritom nudi puno više od priče o djetinjstvu i rasizmu – to je fascinantna priča o ljubavi, moralu, etici, pravdi, odgoju, hrabrosti, prijateljstvu, životnoj mudrosti... i zato je bila i ostala kultna lektira svih generacija. Podjednako podržana od kritike i publike, “Ptica rugalica” nalazi se na gotovo svim relevantnim listama najvećih književnih djela, pa je tako, recimo, prema časopisu Library Journal proglašena najboljim romanom prošloga stoljeća, a uz “Gatsbyja”, “Mobyja Dicka”, “Huckleberryja Finna” i još 20-ak vrhunskih djela uvrštena je na listu “velikih američkih romana”. Apsolutni klasik!