Veliki Bijeli

Knjigom "Veliki Bijeli" Mladen Kopjar pokazuje se kao pisac kratkih proza s temama iz gradskog života. Zaronjen duboko u urbanizirani život svojih likova, otkriva njihovu obezličenost, otuđenost, obeščovječenost, pri čemu se služi jakim cinizmom, obligatnom ironijom i beskrupuloznom realističnošću. Kopjar osobito dobro izrađuje detalje postupaka, zbivanja, ozračja, mizanscene, dekorativnih elemenata, tako da mu likovi i prostori događanja djeluju fantastično, u mjeri u kojoj sam život čini fantastičnima ljudske sudbine i prostore njihova gradskog bivanja. No intencija ovakvih literarnih postupaka jest otkrivanje novih i drugačijih dimenzija grada, kako bi se – možda zvuči neobično – u ovom okruženju nesklonu čovjeku pronašlo barem malo uvjeta za sreću. A čovjeka usrećiti može skoro sve, od najvećega blaženstva ljubavi, preko tihog zadovoljstva sigurna života, do zlih, ružnih i nemoralnih izbora. Kopjar ne bježi od stvarnosti. Pa kad već nema arkadijskoga, idiličnoga okruženja (sjećanje na raj!) onda se usrećimo i smirimo pomoću onoga što nam stoji na raspolaganju. Pervertiranost situacija je očita. Kopjar ne može iz vlastite kože i stanja u kojem se nalazi, kao i svi do sada. Međutim, on zauzima inovativnu poziciju, sličnu ostalim piscima, premda ne i identičnu. Kopjar je tihi, pritajeni, urbani literarni predator. Čeka iz zasjede na razne sudbine da bi konfabulirao i najstrašnije zgodbe u otuđenome i bezizglednome životu gradskoga svijeta. On ih bilježi, grabi i secira tako da vam se koža ježi. A pri tome ostaje hladan i miran, kao forenzičarski as iz neke televizijske serije. Za pisca maloga jezika i gomile velikih ruralno-urbanih problema nema boljega polazišta. (Nikica Mihaljević)