Volga, Volga

Svakoga petka Dželal Pljevljak putuje 116 kilometara u svojoj crnoj volgi, od Splita do Livna. Odlazi u džamiju, na glavnu tjednu molitvu, i vraća se u Split. Taj put prelazi petnaestak godina, odavno mu je prešao u naviku, misli da poznaje svako drvo i svaku kuću pokraj ceste, ali ga onda, u vrijeme jedne ranojesenje snježne oluje, kakve u Bosni nisu rijetke, nevolja navrati u selo Fatume. U Fatumima će se dogoditi nešto što će promijeniti Dželalov život. Pet godina kasnije, 1993., u vrijeme najgorega rata u Bosni, neimenovani istraživač i dokumentarist pokušava rekonstruirati priču kojom se javnost opsesivno bavila u posljednjim godinama mira. On citira zagrebačke, sarajevske i beogradske novine, prisjeća se televizijskih emisija s kraja osamdesetih, razgovara sa svjedocima, u nastojanju da otkrije motive koji su naveli čovjeka da postane posljednja, ali i najveća, zvijezda u povijesti naše novinske crne kronike. “Volga, Volga” priča je o samoći i iskorijenjenosti. Ona je duboko intimistička, sva okupljena oko sudbine jednoga čovjeka, koju on kao mantru izgovara kad god prelazi svojih 116 kilometara, ali je istovremeno i priča o njegovoj društvenoj slici, o tome kako on izgleda dok ga se gleda sa strane i dok se o njemu, njegovoj sudbini i nesreći, ispisuju novinski članci. Kakvom se čini samoća pretvorena u članak u crnoj kronici? Novela “Volga, Volga” treći je dio Jergovićeva ciklusa o ljudima i automobilima.