Žene

“Da sam se rodio kao žena, sigurno bih postao prostitutka. Budući da sam se rodio kao muškarac, stalno sam žudio za ženama...”, tako stari pokvarenjak pojašnjava svoju, uz alkohol i književnost, najomiljeniju fascinaciju i opsesiju. Zacijelo je stoga svoj treći (i najduži) roman nazvao njemu najlogičnije na svijetu: Žene. Radeći na ženama i Ženama, Bukowski je već bio pisac na glasu, tako da sad piše još slobodnije, sasvim neopterećen uzusima, formom, bilo čime... Honorari koje dobiva za javna čitanja - čija je prvenstvena namjena bila da napune frižider pićem - omogućavali su mu financijsku neovisnost, a cijelo čudo žena poticalo čilost i kreativnost. Po svoj prilici, bile su više fascinirane njegovim djelom nego tijelom, jer “stokilaš, stalno izgubljen i zbunjen, kratkih nogu, s trupom kao u majmuna, prsat, bez vrata, prevelike glave, mutnih očiju, nepočešljane kose...”, kako sam sebe opisuje, baš i nije neki lik za kojim bi žene umirale. No “život čudne knjige piše”, što bi rekao pjesnik, a naš je junak za ovu priliku izdvojio tek dvadesetak dojmljivijih iz mnoštva svojih prijateljica s kojima se družio i ružio. Apsolutno svoj, gotovo žanr za sebe, Bukowski živi (živio!), pije i piše na samo sebi svojstven način; ravnodušno, kako dolaze, prihvaća događaje, piće, žene, ne mareći previše ni za se, kamoli za druge: “Ja sam sklon sve samim pogrešnim stvarima: volim piti, lijen sam, nemam Boga, političkog stava, ideja, ideala... imam alkoholičarski nos, majmunska usta i onaj glupi, zadovoljni smiješak smiješnog bića svjesnog da ima sreće u životu a pita se zašto.” Tako, brutalno iskreno, zbori o sebi najglasovitiji pisac-probisvijet, literarni glasnogovornik neuspješnih i neambicioznih, u svojoj desetoj knjizi u izdanju Šarenog dućana.