Dok ste je gledali kroz prozorčiće velikoga transportnog Herculesa američke vojske, Bosna je tog proljeća 1993. bila lijepa i mirna zemlja. Čista i obasjana, pustih pašnjaka, modrih gorskih jezera iz kojih je izbijao bol sunčeva bljeska, gledana tako s visina, izgledala je kao mjesto na kojem se ne događa ništa važno. Oni koji su se trebali brinuti o sudbinama Bosanaca, takvu su Bosnu gledali vrlo često. Svaki put kada bi dolazili u Sarajevo na nekakve pregovore, njihove misli bile su daleko od svakoga straha i očaja. Zajedno s njima Sarajevo su napuštali njegovi povlašteni građani. Povlašten je, skoro kroz cijeli rat, bio svaki koji je uspio doći do novinarske iskaznice Ujedinjenih naroda. Bilo ih je koji su odlazili do Splita ili Ankone — bosanske luke spasa koja se spominjala još u franjevačkim spisima iz osamnaestog stoljeća, pod imenom Jakin — samo u ratni šoping, da se okupaju u hotelskoj kupaonici i vrate kući, ali više ih je bilo koji su odlazili zauvijek, s namjerom da se dokopaju Kanade, Australije, Amerike... Neki su se nakon godina bezdomovinstva i vratili, zavarani njezinom nebeskom ljepotom.
Podijeli na Facebook
