Već neko vrijeme zamjećujem u izlozima knjižara atraktivno dizajnirane korice knjiga mlade irske spisateljice Cecelije Ahern. Isto toliko vremena odolijevam njezinim bestselerima, misleći, priznajem pomalo uz predrasude, da ne zadovoljavaju očekivanu razinu dublje književne kvalitete. Želeći srušiti predrasude, konačno sam popustila i uzela u ruke knjigu “Hvala ti na uspomenama“.

Priča počinje zaista odlično napisanim prologom, u prvom licu, u kojem upoznajemo Joyce, netom nakon nesretnog pada niz stepenice. Lebdeći između života i smrti, ona shvaća da je upravo izgubila svoje nerođeno dijete te, uslijed toga, želi i sama umrijeti.

Radnja se zatim vraća mjesec dana u prošlost, do Justina Hitchcocka, profesora i arhitekta, razvedenog Amerikanca, koji se, kako bi bio bliže kćeri Bei, preselio u London. Pukim slučajem, gotovo nesporazumom, on pristaje donirati krv te, dijelom ponosan, a dijelom i tužan, zaključuje kako je donirana krv “prva stvar koja je došla izravno iz njegova srca u vrlo mnogo vremena.“

Radnja se opet seli u sadašnjost, do Joyce, koja leži u bolnici, nakon spontanog pobačaja. Osim nesretnog događaja, zbog kojeg je i tužna i bijesna, nalazi se i na bitnoj životnoj prekretnici. Naime, odlučila je okončati svoj desetogodišnji brak i, uz to, donosi odluku da se useli svome 75-godišnjem, pomalo podjetinjelom ocu.

Usred sveopće životne zbrke u kojoj se našla, spoznaje neobičnu činjenicu. Uviđa da posjeduje znanja o arhitekturi i umjetnosti, za koja je sigurna da ih nikada nije učila. Iz njezinih usta izlaze nevjerojatni podaci, a da ni sama ne zna odakle joj. Ona odjednom govori talijanski, latinski, mijenja prehrambene navike, posjeduje živa sjećanja na plavokosu djevojčicu, na Pariz, u kojemu nikada nije bila...

Pri povratku iz bolnice impulzivno svraća u frizerski salon, kako bi, odrezavši kosu, odrezala i prošlost, te krenula dalje. U salonu susreće Jasona Hitchcocka. Događa se čudan trenutak u kojem oboje osjećaju da se znaju, a istovremeno su svjesni da je ovo prvi puta da se vide. Slikovito, događa se “klik“.

Cecelia Ahern je vrlo uvjerljivo i životno opisala Joyce i njezine trenutne životne traume. Gubitak djeteta je, za nju, istovremeno bolan i težak, a s druge strane je užasno ljuta, puna bijesa prema svemu i svima. U jednom trenutku, mogla bi plakati i nikada ne prestati, u drugom bi mogla vrištati od bijesa.

Dobro je opisan i krah njenog braka s Connorom, inženjerom koji je neprekidno na putu. On nije loš čovjek, niti je njihov brak ekscesan. Jednostavno, Connor nije dovoljno energičan, gotovo da nije dovoljno zainteresiran za život. Sve je prividno u redu, a zapravo ništa nije. U njihovom braku nestalo je onoga najvažnijeg - ljubavi. “Udajom za ugodnog čovjeka dobijete ugodan brak, ali nikada ništa više. A ugodno je u redu kad stoji uz bok s drugim stvarima, ali ne ako je samo.“

Njezin život s podjetinjelim ocem udovcem je oslikan izuzetno simpatično i duhovito. Naime, otac je nevjerojatno brižan i pažljiv prema Joyce, ali njegovi komentari i životne navike van pameti i normalnog svijeta jednostavno mame osmijeh na lice. On živi život tipičnog umirovljenika, druži se s prijateljima, čiji se broj iz mjeseca u mjesec rapidno smanjuje uslijed neumitne starosti. On dane provodi gledajući bezbrojne kriminalističke serije, raznorazne emisije, opsesivno vrtlari... Njegovo posvemašnje oduševljenje trećerazrednim TV voditeljem je zaista vrlo simpatično. Ali, ponekad njegovi komentari, bolno točni i iznimno lucidni, tjeraju Joyce da se zamisli nad tijekom svoga života i odlukama koje donosi.

Jason je razveden, osamljen, na neki način izgubljen u svom novom životu u Londonu. Ima 18-godišnju kćer Beu, za koju ne može nikako prihvatiti da ona prestaje biti dijete, a postaje odrasla žena. Još uvijek nije do kraja riješio odnose s bivšom ženom, a u cijeloj priči pojavio se i njezin novi životni partner, Jasonova vječita inspiracija za izrazito duhovito izrugivanje. Jasonov brat Al i njegova žena Doris, koja neodoljivo podsjeća na legendarnu Peggy Bundy, već su nekoliko tjedana predugo Jasonu u posjetu, dajući njegovom životu posebnu atmosferu.

Nakon nekoliko zanimljivih slučajnih susreta s Joyce, postaje gotovo opsjednut njome, ne izlazi mu iz misli. Pritom mu Al, a pogotovo Doris, “pomažu“ s nevjerojatnim scenarijima, koji bi mogli otkriti tko je ta žena.

Cecelia Ahern nam je servirala zanimljivu priču, koja počiva na pretpostavci da je Joyce, primivši transfuzijom Jasonovu krv, stekla njegova znanja, interese i sjećanja. Tu je magiju ubacila u jedan uskovitlani i pretrpani, užurbani i urbani svijet, kojem je na taj način dala neku novu dimenziju. Usred te magije našlo se dvoje ljudi. On nema pojma da se događa nešto čudno, osim što je nekoliko puta slučajno sreo lijepu ženu, a ona je zatečena događajima i informacijama u svojoj glavi i shvaća da joj se događa nešto čudno i istovremeno zanimljivo.

Ahern je spisateljica, koja točno zna kada upotrijebiti vrlo istančan humor, a kada nam izmamiti suze, te ubaciti malo magije u čitavu priču. Njezina knjiga je izrazito čitka, a da pritom nije plitka, dosadna ili banalna. Ona piše “deklarirano light“ literaturu, dakle ni ona sama, kao ni kritika ni čitalačka publika ne smatraju da je to književno remek-djelo. A i ne mora nužno biti. To je idealna literatura za opuštanje i zabavu, možda na nekoj plaži ili kad god poželite odmoriti misli od životnih nedaća, kredita, dječjih loših ocjena ili bilo čega drugoga što vas brine.

Međutim, postoji i jedan “ali“, zbog kojeg moja ocjena nije viša. Naime, prva polovica knjige je zaista zanimljiva, a radnja razigrana. Ali u drugoj polovici knjige radnja je nekako razvodnjena. Joyce i Jason se konstantno pokušavaju sastati, ali susreti im se neprekidno izjalovljuju, uglavnom zbog potpuno banalnih razloga. To se događa toliko često, da sam nekoliko puta imala osjećaj da je Ahern pisala bilo što, samo kako bi već jednom stigla do te tristote stranice, pa da može u miru napisati kraj.

Imala sam osjećaj da je drugi dio knjige svojevrsna reciklaža prvog dijela. Dakle, to mi je bilo pomalo razočaravajuće, ali moram priznati da mi ipak nije pokvarilo doživljaj knjige u cjelini. A kraj!? Ni u kom slučaju nećete biti razočarani i sigurna sam da će vam izmamiti osmijeh na lice!

Ahern zna da ne piše remek-djelo, kritika to zna, čitatelji to znaju. Ali je duhovita, emotivna i uživat ćete