“Nestala” ne započinje nestankom; počinje Nickom koji promatra glavu svoje supruge. Kad razmišlja o svojoj ženi, kaže, uvijek se sjeti njezine glave. Ne samo zato što ju je prvi put - dok su još bili momak i djevojka - vidio straga ili zato što Amy ima ono što bi viktorijanci nazvali lijepo oblikovanom glavom. Nick razmišlja o glavi svoje žene jer zapravo pokušava shvatiti što to ”veličanstveno” biće koje se pored njega budi i pored njega zaspi - misli.

”O čemu razmišljaš, Amy? Pitanja koja sam joj najčešće postavljao tijekom našeg braka: Što misliš? Kako se osjećaš? Tko si ti? Što smo si učinili? Što ćemo učiniti?” Gleda je i razmišlja o njezinom mozgu, o svim tim vijugama, njezinim mislima koje jure tim vijugama poput brzih, frenetičnih stonoga. Poput djeteta zamišlja kako joj otvara lubanju, raspetljava vijuge, pregledava ih, pokušava joj pročitati misli.

Otvara lubanju… Da, zvuči malo zastrašujuće, osobito stoga što će na petu godišnjicu njihova braka Amy netragom nestati. Amy je “Veličanstvena Amy”, žena prema kojoj su njezini roditelji pisci, dok je bila dijete, osmislili jednu od najpopularnijih literarnih djevojčica Amerike. Tko ne bi volio Amy, kad je odrastao uz njezine avanture? Nick je uglavnom samo Nick, dečko iz Mississippija koji je uspio u New Yorku kao pisac, ali onda i neslavno propao kad je svijet pogodila financijska kriza. I Nick i Amy su brzo ostali bez posla i vratili se u provinciju, jer se njegova majka ozbiljno razboljela. Nick sada sa sestrom vodi bar, Amy glumi domaćicu, kad nije frustrirana činjenicom da se vjerojatno nikada neće vratiti u New York.

Potraga za nestalom, zlatnom američkom djevojkom, uskoro postaje nacionalna vijest, a Nick - taj čudni Nick koji se smije u javnosti kad bi trebao tugovati - uskoro pak postaje jedini osumnjičenik. Je li ju ubio? Gdje je tijelo? Odgovore, čitatelju, a uskoro i policiji, daje Amyin dnevnik koji otkriva naličje njihova naizgled savršenog braka. No, Amy… hm, je li Amy baš toliko veličanstvena kakvom se isprva čini?

Gillian Flynn u svojem prvom romanu, ”Oštrim predmetima”, bavila se serijskim ubojicom, disfunkcionalnim odnosom majke i kćeri i ženskom zloćom koja se provincijom širi poput požara. U “Dark Places”, drugom romanu koji bi na hrvatski trebao biti preveden iduće godine, i dalje ima serijskog ubojicu, sotonističke obrede i disfunkcionalnu obitelj. U “Nestaloj” je naglo zakočila i skrenula u trilerski rukavac - nema serijskih ubojica, nema disfunkcionalnih obitelji, nema čak niti leša. Drama je odjednom postala intimna, a nasilje lišeno “ukrasa” - gledamo disekciju jednog braka, sa svim njegovim usponima i lažima.

S “Nestalom” je Gillian Flynn, na pragu četrdesetih, pohrala Sjedinjene Države - mjesecima je roman bio na prvim mjestima bestseler lista, ne bez razloga. Život je, naime, pun trilera: iza tih osvijetljenih prozora u sumrak događaju se istinski okrutne i često usamljeničke drame, za koje nije potrebna sjekira, nož, britva ili bilo koje drugo hladno oružje. Svu nepetost u “Nestaloj” Flynn gradi psihološki, na manipulaciji - i likovima i čitateljem - cereći se negdje sa strane.

Gillian Flynn je, naravno, po onome što se o njoj može doznati iz medija i posveta na kraju njezinih romana, sasvim normalna. Imala je normalno djetinjstvo, danas živi sa suprugom kojeg voli i sinom koji je začet iz ljubavi. Fikcija je, u njezinom slučaju, doista samo fikcija - žena, doduše, ima mračan podrum u kojem piše, ali kune se da je to sve što u njemu radi. Nema srednjovjekovnih mučila, alata za čupanje noktiju ili skorene krvi i lubanja po kutevima.

Zašto to napominjem? Pa zato što je Gillian Flynn nakon trećeg romana, u kritikama, par puta optužena za mizoginiju. Navodno, ne voli žene, osjeća prema njima duboki animozitet, prikazuje ih kao sračunato zle, jer žene su, valjda, po prirodi uvijek brižne i autentično dobre. Praktički svetice.

To, naravno, uopće nije točno. Muškarci su češće skloniji agresivnom, fizičkom nasilju, ali zato žene znaju biti mnogo zločestije, jer su češće iracionalnije, osvetoljubivije i sitničavije. Crne kronike svijeta također su pune primjera gdje su žene nekoga satrle mesarski precizno i muškaraca koji su se ponašali kao tetkice pa, recimo, podlo trovali godinama. Flynn je u tom smislu inovativan pisac trilera jer je našla sasvim novi pristup koji je postao njezin osobni potpis - u romanima se studijski bavi ženskom zloćom, temom o kojoj se najčešće ne govori jer su žene stoljećima bile potlačeni spol, pa ih se danas štedi i kad ne treba.

Flynn je, pored toga, u triler kao žanr unijela dubinu - njezini su likovi, čak i oni marginalni, poput dvoje policajaca koji istražuju Amyin nestanak, dobro psihološki razrađeni. Nema klišeja kojima se pisci krimića i trilera često služe; sve je dobro promišljeno, preokreti su neočekivani, a Flynn uz to još zna i sjajno pisati. Poseban bonus “Nestale” jest koncept nepouzdanog pripovjedača. To je sve što smijem reći, a da previše ne otkrijem.

Još je jedan razlog zbog čega je, čini mi se, Gillian Flynn uzašla na višu stepenicu pisaca krimića i trilera nakon posljednjeg romana. Još od šezdesetih, kad su žene prestale biti primarno domaćice i počele raditi, brak kao stup društva, zajednica na kojoj počiva obitelj, počeo se redefinirati. Psihoterapija, koja nam je postala prihvatljiva kao i odlazak zubaru, eksplozija self-help literature u kojoj pojedinci sami traže odgovore i lijek, te opća estradizacija privatnog života zbog porasta celebrity kulture, na taj je jadni brak uperila reflektore svom snagom. Naše su majke možda još i šutjele o problemima u braku, nove generacije sasvim normalno na jutarnjim kavama čereče svoje bolje ili lošije polovice.

U tom smislu, pokazat će se, Nick i Amy pomalo žive kao u filmu “Rat Roseovih” što, pretpostavljam, dobro rezonira sa suvremenim društvom - brak je, nažalost, velika utopija današnjeg društva u kojoj partneri nerijetko ne znaju funkcionirati kao par, kao suputnici, kao ravnopravni, nego se ponašaju kao samoživa djeca, a često su zapravo i u otvorenom neprijateljstvu zacementiranom toksičnim kompromisima, najčešće zbog djece.

Ako postoji jedan triler koji trebate pročitati ove godine, onda je to ovaj roman.