Najbolja zabava u životu
Ako volite Jonathana Franzena, Claire Lombardo voljet ćete još više
Tanja Tolić
Naša ocjena:
Najbolja zabava u životu
Tanja Tolić
Naša ocjena:
Jedna je mlada žena rodila četvero djece u razmaku od četrnaest godina. U majčinstvo je upala bez nakane, proizvevši niz kćeri različitih boja kose i različitih stupnjeva nelagode. Najprije je došla Wendy, "emocionalno klimava još od ranog djetinjstva", koju će život nemilosrdno razapinjati. Ni godinu dana kasnije na svijet je stigla Violet, kći koja im nikada nije dala razloga za brigu, a odrast će u poduzetnu i žestoku ženu. Četiri godine poslije u obitelj Sorenson stigla je Liza, bezbrižno tvrdoglava, "jednostavno dobra – bila je to komplicirana, snažna vrsta dobrote koja je zračila iz nje, tako da bi i muškarci i žene zastali i samo joj se smiješili, nekako osunčani njezinom prisutnošću". I nakon još devet godina posljednja, Grace, obiteljska beba, otac David ponekad ju je nazivao "jedinom jedinicom na svijetu koja ima tri sestre".
U svakoj od kćeri Marilyn Sorenson – majka s početka ove priče – mogla je vidjeti sebe, uglavnom ono što na sebi nije voljela. "Violet je znala kako se praviti hrabrom, pa makar i na vlastitu štetu. Liza je svoje roditelje gledala s pretjeranim divljenjem (...) Grace je bila prilagodljiva i izbjegavala je sukobe. No Wendy ju je najviše opsjedala. Njezina je kći bila nagla, kompulzivna, nemirna. Bila je iskrena baš kao i Marilyn prije djece. Bila je nesigurna, samokritična i autodestruktivna."
S te četiri kćeri, na naslovnici knjige simbolično prikazane kao četiri lista ginka, počinje debitantski roman mlade američke spisateljice Claire Lombardo, "Najbolja zabava u životu", koji je upravo, u prijevodu Ivane Ostojčić, objavila također mlada nakladnička kuća Sonatina naklada. Iza Sonatine stoji vlasnica i glavna urednica Silvia Sinković, do prije godinu dana višegodišnja glavna urednica nakladničke kuće Znanje, a njezino ime ističem jer njoj imamo zahvaliti na izvanrednom uredničkom odabiru. Nisam inače sklona takvim kategoričkim ocjenama, no približava se kraj godine pa ipak mogu donijeti tu vrstu suda: "Najbolja zabava u životu" najbolji je prijevodni roman koji sam ove godine pročitala. Zapravo, najbolji roman koji sam ove godine pročitala.
Prvijenac Claire Lombardo obiteljski je roman, pametno i duhovito napisan, a polifona priča – u kojoj ravnopravno pratimo čak sedam glavnih junaka – toliko je vješto napisana i toliko čvrsto grabi čitatelja da na kraju romana od 544 stranice iskreno ostaje u čudu. Lombardo, naime, u ovom trenutku ima trideset dvije godine, roman je objavila prije dvije godine, a počela ga je pisati kad je imala samo dvadeset četiri. To naoko ne bi trebalo biti iznenađenje – zašto ne bi mlada spisateljica mogla napisati roman koji je odmah postao bestseler The New York Timesa?
No "Najbolja zabava u životu" nije bilo kakav roman: ako ste pročitali bilo koji roman Jonathana Franzena, paralele će se same povlačiti – Sorensoni iz Chicaga novi su Berglundi iz "Slobode", ili novi Lamberti, Franzenova kaotična, problematična obitelj iz "Korekcija" zahvaljujući kojoj je njegov roman iz 2001. godine zaradio laskavu titulu "prvog pravog romana novog tisućljeća". Istodobno, napet odnos Pip i njezine majke Penelope iz romana "Čistoća" u "Najboljoj zabavi" je učetverostručen: imamo i dalje jednu majku, ali i četiri kompleksna odnosa koje razvija sa svojim kćerima. Ovim ne želim reći da je Claire Lombardo kopirala Franzena, jer nije, nego želim reći – ako volite Jonathana Franzena, velike su šanse da ćete Claire Lombardo voljeti još više.
Lombardo jest ženski Franzen, koliko god ova tvrdnja na prvu zvučala seksistički: ne znam hoće li "Najbolja zabava u životu" s vremenom zaraditi i laskavu titulu "velikog američkog romana", kojom Franzena redovito kite, jer Lombardo svoj kritički žalac ne usmjerava na društvene okolnosti, njezini junaci ne promatraju ptice niti zapjenjeno protestiraju protiv Appleovih proizvoda. Lombardo čini nešto sasvim drugo, bolje: u ruci drži skalpel i njime duboko zasijeca u obiteljske odnose, ispisujući stranicu za stranicom potresne i divne solilokvije o tome što znači biti žena, majka i sestra. Bez pretenzija da zvuči politički ili aktivistički, Lombardo je napisala sočno feminističko štivo u kojem je zahvatila višeslojno žensko iskustvo: pišući, između ostalog, o majkama koje ne žele svoju djecu, a najviše ih vole dok spavaju, o sestrama koje jedna na drugoj prakticiraju zlobu i povremeno se guše od ljubomore, validirala je sve naše ženske "nedopuštene" i mračne osjećaje.
I zbog toga je čudo, jer je imala samo dvadeset šest godina kad je počela pisati roman: većina raskoši i boli ženskih emocija i ženskih iskustava u toj joj je dobi, po prirodi stvari, bila nedostupna. Vrijeme je priječi da zna kako je to biti majka, žena na pragu pedesetih, supruga koja je u braku četrdeset godina ili odjednom baka. Morala je, kaže u intervju The New York Timesu, naprosto dobro napraviti "emocionalnu zadaću". Njezin je rukopis na početku imao više od 800 stranica; mislim da možemo reći da se dobro pripremila. Ako vas sve ovo nije privuklo, onda za "ljenjivce" još ovo: već u listopadu 2019. godine HBO je otkupio prava za roman, a prema njemu će snimiti seriju koju će producirati Amy Adams i Laura Dern.
No o čemu "Najbolja zabava" ustvari govori? Obiteljska saga počinje vjenčanjem, mladenka je Wendy koja se udaje za bogataša Milesa Eisenberga, pripadnika jedne od trideset najbogatijih obitelji u Chicagu. Na tom će vjenčanju Violet začeti sina kojeg će odmah po rođenju dati na usvajanje (samo ću toliko otkriti od radnje). Kad se šesnaest godina kasnije, naoko niotkuda, pojavi mladi Jonah Bendt, to ni za jednu od sestara Sorenson, a ni za njihove roditelje, neće biti dobar trenutak. Violetina tajna, za koju je znala samo jedna od sestara, ona koja joj je i pomogla da potajno rodi i potajno dade dječaka na usvajanje, prodrmat će poput cunamija čitavu obitelj: pukotine među sestrama postat će otvoreni i zlobni sukobi, a u pitanje će doći sve, i to naglas.
Wendy više nije u braku, u međuvremenu je postala ona koja uvijek pobjeđuje kad je riječ o traumi. Violet, to "nadureno lice, dijamanti i superiornost", udana je za Matta koji zarađuje tisuću dolara po satu, ima dva sina, Wyatta i Elija, i ne želi da joj itko ili išta naruši njezin veličanstveni život. Liza od obitelji skriva da je njezin partner Ryan klinički depresivan, a upravo je otkrila da je trudna. Grace, to zakašnjelo i dragocjeno dijete, zapravo jedina koju su roditelji planirali, živi "pomalo onako kako je zamišljala da žive ubojice: oskudno i u sramoti". Neželjeno dijete Jonah Bendt ima petnaest godina. Njegovi roditelji posvojitelji poginuli su u automobilskoj nesreći kad je imao četiri godine (tada je ujedno i saznao da je usvojen), potom je promijenio niz udomitelja i na kraju završio u domu za dječake gdje ga je pronašla Hanna i odvela sebi doma. No Hanna i njezina obitelj sada se sele u Južnu Ameriku, a Jonah nema kamo. Tko će ga od Sorensona – koji sad konačno znaju za "izgubljenog" člana obitelji – uzeti k sebi?
Čvrsta narativna linija romana je Jonina aktualna sudbina, a oko njega Lombardo plete pripovjedne rukavce: čitatelja vodi kroz odrasle priče sestara i kronološki otkriva ljubavnu priču njihovih roditelja, Marilyn i Davida. Marilyn je odrasla uz obudovjelog oca alkoholičara, majka joj je umrla od zatajenja jetre kad joj je bilo petnaest. Davida je upoznala za vrijeme studija engleskog jezika koji je prekinula nakon što se udala za njega i ostala prvi put trudna. David je liječnik obiteljske medicine, njegova je majka pak preminula od limfoma kada je imao pet godina.
"Pogledaj nas dvoje", kaže mu na prvom spoju Marilyn, "koliki emocionalni teret nosimo sa sobom." Dvoje djece bez majki; dvoje mladih, zbunjenih ljudi koji su se nekako dogodili jedno drugome. "Neobičan je to osjećaj za dijete, kao da si ti odgovoran za sreću svojih roditelja", nastavlja Marilyn, objašnjavajući mu kakav je to osjećaj biti kći svojih roditelja. "Ne toliko da si uzrok toga, koliko da postoji određena obaveza s tvoje strane da je osiguraš. Sve donedavno nisam uviđala da to nije normalno."
To će dvoje mladih ljudi, bez da naglas izgovore zakletvu, postati sasvim drugačiji roditelji. Oboje su bili podjednako, agresivno strastveni oko nesavršenosti svoga braka i možda su upravo zato uspjeli postati dvoje ljudi "koji su zračili većom ljubavlju nego što bi svemir uopće odobrio". Brak je, brzo je shvatila Marilyn, bio ugodna igra moći, pažljiva ravnoteža sukobljenih ega, suprotstavljenih raspoloženja. "Gasila je svoj kako bi zablistao njegov. Očuvanje. Uzajamnost. Smjela je osjećati samopouzdanje i ushit jedino kada bi on osjećao tjeskobu i pesimizam. Ako se on oko nečega brinuo, ona se nije smjela brinuti ni oko čega."
I nakon četrdeset godina braka njihov je odnos čudo. Još se međusobno nasmijavaju. Toliko često vode ljubav – i u šezdesetima! – da su neiscrpni izvor zavisti, zgražanja i podsmijeha svojim kćerima. Kad Jonah prvi put dođe u obiteljsku kuću Sorensona, "na vratima su se pojavili David i Marilyn, držeći se za ruke poput onih sjebanih blizanki iz Isijavanja, a između njih stajao je crni pas veličine konja". David beskrajno voli svoje kćeri. No Marilyn voli više. I sve one to znaju.
Svaka je obitelj nesretna na svoj način, no što ćemo s obiteljima koje su sretne? Konkretno, što ćemo s roditeljima koji su sretni, i dobri roditelji, a ipak proizvode nesretnu djecu? Plamteća ljubav roditelja, brzo postaje jasno, jedan je od glavnih izvora frustracija kćerima. "Sve smo mi emocionalno zakočene jer se ti i tata volite više nego što volite nas", Wendy je jednom rekla Marilyn. "Sve mi očajnički želimo tvoj život", drugi put je rekla Liza. "I znamo da ga nikad nećemo imati." Majka je, naravno, laka meta, a sve njezine kćeri upravo žive na "vrhuncu sebičnosti".
Marilynini (majčinski) zagrljaji bili su jedinstveni, čvrsti, električni, puni kinetičke energije, zračili su ljubavlju. "Predivne ste, janješca moja", šaputala bi djevojčicama noću, pamteći razdjeljke u njihovoj kosi. "Vi ste mamina sunca." No svoju je djecu najviše voljela kada su spavala. Majčinstvo je katkad – čitamo njezinu dionicu – najsamotnija stvar na svijetu. A trudnoća izolira, iscrpljuje. "Mnogo je vremena potrebno da shvatiš kako je vrijedno toga. Pitam se zašto smo tako ustrojeni. Nedostaje ti sna do razine ludila tih prvih godina, a onda se jednog dana probudiš i vidiš tu malu osobu koju si stvorio i ona ti izgovori rečenicu i ti shvatiš da je sve u tvom životu bila audicija za stvaranje te konkretne osobe. Da šalješ samostalna bića u svijet i da je teret toga na tvojim plećima."
Tajna njezina majčinstva: daj joj gram sebe, a ona će ti vratiti cijelu sebe, u tonama ljubavi, zabave i uvjerenja. No David, u trenutku lucidnosti i nesebičnosti, ipak shvaća: žena mu je dobra glumica. Dok su još bili mladi roditelji, dok je Violet nosila u marami na prsima, promatra je na zabavi dekana medicinskog fakulteta i čuje kako pospano i blaženo govori: "Obožavam biti mama. To mi je najbolja zabava u životu." Ponavljat će to godinama u teškim trenucima: najbolja zabava u životu.
"Osjećao je grižnju savjesti što joj nikada nije pružio priliku da sebe upozna bolje. S dvadeset i devet godina postala je tako čvrsto, tako neopozivo mama trima djevojčicama da nije bilo prostora ni za kog drugoga, a čak i ako bi bilo prostora, nije bilo nikog drugog, jer nije imala prilike prije rođenja djece otkriti što je ona sve i tko. Odrekla se silno mnogo i malo toga kada je pristala udati se za njega, a on je bio toliko fiksiran na to da ju ima da je rijetko razmišljao što bi njoj značilo imati slobodu dopustiti da je netko ima."
S vremenom će se to roditeljstvo, kako Marilyn jednom zamjećuje, ne bez cinizma, pretvoriti u babuške. "Svaki put kad se jedne riješimo, evo ti druge s kutijom Camela", kaže aludirajući na običaj njihovih kćeri da im se – kad se napokon odvaže progovoriti – instaliraju na kauč, mahnito puše i popiju nevjerojatno količine vina. Ono što dodatno komplicira stvari jest što se te kćeri – sestre – neprestano ogledaju jedna u drugoj i gube bitku same sa sobom. "Bože, stvarno je teško biti osoba na ovom svijetu, zar ne?" izgovori naglas jednom, a tko drugi nego Wendy. No te sestre, što ubadaju jedna drugu i roditelje – dok im otac pokušava spasiti jedno stablo ginka u vrtu – jako su dobro svjesne jedne stvari, i to je istinsko naslijeđe Sorensona: "Kako se ono kaže? Ljudi koje najviše znamo povrijediti oni su za koje znamo da nas neće napustiti?"
"Najbolja zabava u životu" veličanstven je roman. Pored svega, to je i roman od kojeg ćete se dobro osjećati kad ga pročitate. Toliko dobro, da ćete odmah poželjeti pročitati ga još jednom.
Podijeli na Facebook