Bit će da je učinio nešto čime je zaslužio opekline, glad i svoju obitelj. "Nešto loše", svako malo ga je podsjećao otac. Taj je otac nekad bio skretničar; dok je bilo željeznice, hrane i vode. Sada nema više ničega, osim suše, gladi i nasilja. Zapravo se nije bio pripremio za odlazak. Jednostavno je jednog dana kap prelila čašu. Tog mu se trenutka javila zamisao bijega kao nužne iluzije kako bi mogao podnijeti pakao tišine u kojem je živio. Osim što je ponio torbu i pazio na to da pobjegne u noći bez mjeseca, ništa drugo nije predvidio ni pripremio. Najgore što se može dogoditi jest da ograničenu snagu kojom raspolaže protrati krećući se ukrug ili, što bi bilo jednako loše, približavajući se obitelji. O tome razmišlja dječak skriven u jami dok napeto osluškuje dovikivanje muškaraca koji ga proganjaju.
Tako počinje "Pustopoljina", mračna, devastirajuća priča španjolskog pisca Jesúsa Carrasca (1972), debitantski roman koji je samo u Španjolskoj doživio više od dvadeset izdanja, preveden je na tridesetak jezika, pokupio čitav niz europskih književnih nagrada, a po njemu je snimljen i film. U prijevodu Ivane Jandras Szekeres upravo ga je objavilo zagrebačko Znanje, a za očekivati je i skori prijevod Carrascova drugog romana, "La tierra que pisamos", što je osvojio Europsku nagradu za književnost (na web stranici nagrade piše da je prava kupila Naklada OceanMore).
"Pustopoljina" je u mnogo čemu neočekivani književni hit: najprije, ukus široke publike rijetko se poklopi s onim književne kritike; drugo, široka čitateljska publika rijetko masovno kupuje suvremeni roman toliko teške tematike i atmosfere. Dio kritičara pokušao je to objasniti time da "Pustopoljina" dijelom koketira sa žanrovskom književnošću, konkretno distopijom i onime što se zove klimatska fantastika (cli-fi, po uzoru na sci-fi) ili ekološka distopija, no Carrasco u svom debitantskom romanu nije spekulativan, nego veoma konkretan: kao inspiracija za atmosferu romana poslužilo mu je vlastito iskustvo odrastanja u Španjskoj osamdesetih godina kada je Badajoz u kojem je rođen često trpio od suša koje su bile posljedica lošeg vodovodnog sustava. U to se vrijeme nije govorilo ni o klimatskim promjenama ni o globalnom zatopljenju, tek se počelo natucati o ozonskom omotaču i rupama, no "Pustopoljina" se, dopušta autor, danas može čitati i tako, kao upozorenje.
Umjesto toga, Carrasco kao temu uzima distribuciju moći, koja je u rukama muškaraca, "politike" i crkve, a osigurava se perzistentnom uporabom nasilja. Španjolski književnik u opisima je nasilja bespoštedan, u "Pustopoljini" je priličan broj grafičkih prizora agresije i zlostavljanja, pa je ovo ujedno i upozorenje osjetljivijim čitateljima koji teško probavljaju brutalnost u književnosti.
Zašto se onda roman svidio tolikom broju čitatelja? Rekla bih, ponajprije, zbog kontrasta: nasilju se suprotstavlja jedno dijete, dječačić vjerojatno mlađi od deset godina, i stari pastir kojeg sretne putem, a zaštiti ga od progonitelja, gladi i žeđi. "Pustopoljina" je, potom, napisana jednostavno kao bajka, u njoj je malo dijaloga i mnogo poetskih slika grube prirode, žedne zemlje, napuštenih krajolika i mršavih, vjernih životinja – jedan magarac, jedan pas i stado što ga čini devet koza i jedan jarac. I konačno, tu je snažan okvir, religijski kontekst iz kojeg Carrasco piše: "Pustopoljina" je ustvari starozavjetna priča u kojoj se bore Dobro i Zlo.
Carrasco je, kako sam kaže u jednom intervjuu, odrastao u katoličkoj obitelji, otac je posebno bio posvećen Bogu. Sam pisac u crkvu je odlazio svake nedjelje, negdje do svoje četrnaeste, petnaeste godine. Fascinirao ga je, kaže, simbolizam i ljepota Biblije, posebno Stari zavjet, i ta je kršćanska ikonografija – prvenstveno ideja da samo istinska muka može donijeti potpuno iskupljenje – neskriveno prikazana u njegovu prvom romanu. To vam se može svidjeti i ne mora – meni nije blisko pa je zato i ocjena knjige niža – no Carrasco je transfer ideje u priču izveo besprijekorno, ne docirajući i ne poučavajući ("Pustopoljina" je mogla biti i sat vjeronauka, ali nije), tako da se priča može čitati i kao arhetipska.
Baš zato što "Pustopoljina" pokriva i arhetipski i religiozni registar, čitatelja pogađa visceralno, u utrobu. Nitko u romanu nema ime, tek ulogu i tijelo: dječak bježi, nailazi na starca, proganjaju ih muškarci, utjelovljenje nasilja i zla. Susret sile i žrtve je neizbježan, na tome počiva veći dio dramatike, uslijedi brutalno zlostavljanje: ono što prolazi stari kozar, što jaše pustopoljinom na magarcu, nalikuje Isusovoj muci – surovo bičevanje, rane nalik onima od raspeća, sve to simbolički omotano locusom zločina – razrušenim dvorcem na čijem je tornju Isusova slika s krunom od trnja.
Tjelesnost je u ovom romanu, škrtom na dijalozima, animalna: nasilje, uostalom, redovito slama tijelo, a tijelo je istinski dom. Naspram starozavjetnom okruženju, slici okrutnog Boga koji kažnjava elementarnim silama bez objašnjenja, koji se trpljenicima ne obraća i ne objašnjava, pozicionirano je dvostruko dijete: dječak koji bježi i kozar što utjelovljuje novozavjetno Dijete, Krista koji patnju iskupljuje. Suša koja sve iscrpljuje – i nasilnike i žrtve, tako nije ni distopijska ni ekološka, nego prizor pakla; "Pustopoljina" je alegorija o nasilju, moralu i iskupljenju.
Dječak putem uči važne lekcije, na početku još ne zna "ništa o odanosti ni vremenu koje dva bića provedu zajedno i koje ih poput prošivenog konca iz dana u dan sve čvršće povezuje". Brzo shvaća da starac neće biti taj koji će mu predati ključeve svijeta odraslih, svijeta u kojem se brutalnost primjenjuje iz pohlepe ili požude. Kad se nađe u situaciji da mora donijeti odluku koja će jednog čovjeka spasiti, a drugoga istodobno osuditi na sigurnu smrt, shvaća da je "primijenio nasilje na isti način kako su oduvijek činili ljudi iz njegova okruženja i sada, poput njih, zahtjeva da i on prođe bez kazne". To je trenutak kad dječak, dijete, osjeća da je "popio krvi koja dječake pretvara u ratnike, a muškarce u nepovrediva bića".
Na tom mjestu "Pustopoljina" prestaje biti samo religiozna ili arhetipska priča, nego postaje i politična: društvena smo bića i time nismo imuni na njegove silnice, no pripadnost zajednici nas ne oslobađa pojedinačne odgovornosti – konkretno, kako ćemo odgovoriti na nasilje. Od kozara koji simbolički utjelovljuje Krista čitatelj bi očekivao da okrene drugi obraz, no Carrasco nije ni banalan niti moralizira. Moralni nauk ponekad zahtijeva "anđela vatre koji ruši zidove", a ponekad se čitavo moralno djelo sastoji samo od toga da se zasije sjeme. Nije naodmet ni pripomenuti da svako sjeme počinje rasti iz mraka, iz duboke zemlje.
Podijeli na Facebook
