U svijetu Alice Munro kao da je stalo vrijeme: žene i muškarci i dalje žive negdje u šezdesetima, bojažljivo i s nestrpljenjem gledajući u sedamdesete godine koje će donijeti više posla za žene, a time i neke nove uloge, osim onih majke i žene, i, naravno, seksualno oslobođenje kao dobrodošlo osvježenje usred ljetne žege.

Nesvakidašnja je to pozornica za devet priča, objavljenih u engleskom izvorniku praktički nedavne 2001. godine. Deset godina kasnije kanadska provincija, s ponekim izletom u Vancouver, stigla je i u Hrvatsku, ukoričena u zbirku “Služba, družba, prošnja, ljubav, brak”, u izvrsnom prijevodu Maje i Nade Šoljan, u nakladi izdavačke kuće OceanMore. Kanadska spisateljica svjetske slave, dobitnica prestižne nagrade Man Booker International, Alice Munro, prevedena je tako prvi put na hrvatski jezik u njezinoj 79. godini.

Iako se izvana – od tih šezdesetih godina, pa čak i onih s početka novoga milenija - mnogo toga promijenilo, iznutra smo ostali, više-manje, isti.

I dalje žudimo za ljubavlju. I dalje, nerijetko, realnost braka ispadne sasvim drugačija nego smo to zamišljale kao curice. Seks je, naravno, i u 21. stoljeću platežno sredstvo kojim se izglađuju svađe i kupuje mir u kući, a nerijetko i sredstvo ucjene kojim se partnera drži na kratkoj uzici. Tu su, naravno, i djeca, koju i dalje primarno odgajaju majke, često nemoćne da postanu nešto drugo, često prisiljene da žrtvuju karijeru, prijateljstvo, pa čak i ulogu supruge da ne bi iznevjerile onaj nagon u sebi koji ih goni da svoju djecu ljube i čuvaju kao da su jedina na svijetu.

I tu je, naravno, i činjenica da smo, iako smo u međuvremenu osvojili mjesec, i dalje ponekad tradicionalni na jednak način kao u vrijeme dok smo vjerovali da je zemlja tek ravna ploča.

Zbog svega toga, “Služba, družba, prošnja, ljubav, brak”, iako pisana pomalo starinski, jezikom koji donosi prašinu s neasfaltirane ceste ili kreket žaba iz blatnoga potoka, suvremena je knjiga. Iako malena, toliko je nabijena emocijama da se čini da bi mogla eksplodirati i nakon što se sklope stranice i pospremi ju se na policu. Ako je čitate navečer, prije spavanja, pa je položite na jastuk do sebe, gotovo da se čuje šapat sudbina koje žive u njoj.

Naslovna priča govori o neuglednoj domaćici Johanni s kojom se okrutno poigraju dvije djevojke, Sabitha i Edith, pišući u njeno ime ljubavna pisma ocu jedne od njih i krivotvoreći njegove strasne odgovore, što tešku i ozbiljnu Johannu natjera da Kenu Boudreau pošalje namještaj vlakom, a onda se i ona sama otputi na neizvjesno putovanje, nesvjesna da je nitko ne čeka na željenom odredištu.

U “Plutajućem mostu” tiha Jinny, koju Nealova prijateljica jednom okrutno, u nastupu prijetvorne otvorenosti, nazove milom Gerom, ima dobre vijesti, ali ih ne stigne saopćiti suprugu opsjednutom “popravljanjem” maloljetnih delikvenata nego, umjesto toga, neočekivano dobije suputnika (i sugovornika) preko jednog mosta, na jednoj rijeci, objasnom noći i krajolikom koji se može vidjeti samo ako su ugašeni farovi na automobilu...

U “Obiteljskoj opremi” upoznajemo Freddie, gradsku curu i novinarku, i prvi put možda i samu autoricu, jer je priča ispričana u prvome licu. Jednom davno, Freddie je bila utjelovljenje slobode, onda očajna žena zaljubljena u moguće liječenog alkoholičara, čovjeka izgubljenog u trenutku kad je ostavio ženu i uselio se k ljubavnici, da bi na kraju Freddie postala mrska, gotovo sramotna uspomena pripovjedačici koja se prometnula u spisateljicu, autoricu koja je sanjala o poslu koji je djelovao “više kao da trga i čupa nešto iz zraka, nego da gradi priče”...

“Utjeha” otvara intrigantno pitanje – iako znamo da će smrt doći, jesmo li na nju doista spremni bez obzira što je najavljena? I koliko je točno riječi potrebno da bi se oproštaj uistinu zbio? I kad on izostane – jer je važnije još jednom viknuti svijetu da si u pravu – možda utjeha dođe s potpuno neočekivane strane?

U “Koprivama” su glavni likovi Mike McCallum i opet pripovjedačica, prijatelji iz djetinjstva koji nikada nisu izmijenili poljubac niti prve uzdrhtale dodire, jer su takve djetinje “prljavštine” uvijek bile rezervirane za ljude koji su se junakinji gadili, a nikad za one koje je gledala s divljenjem i uzdrhtalim srcem. Mnogo godina i jedan propali brak kasnije, dječak i djevojčica, danas odrasli ljudi, ponovno će se sresti, a jedna ljetna oluja ujedinit će ih u plikovima od kopriva i strašnoj tajni.

“Drvena konstrukcija” će, kao more nakon oluje, izbaciti na površinu jedan emotivni dug i riječi: “Ne želiš me ovdje”, dok će se Meriel, koja se nekad zvala Muriel, u priči “Što se pamti”, nakon jednog sprovoda, otputiti u posjet ostarjeloj teti Muriel, koja joj zapravo nije nikakav rod, a umjesto supruga Pierrea, teti će je povesti stranac, liječnik Eric Asher.

Queenie, iz istoimene priče, sa svega 18 godina pobjeći od kuće da bi se mogla udati za gospodina Vorguilla, kojem je prije toga njegovala teško bolesnu suprugu, a za sobom će ostaviti nervoznu majku, ljubaznog poočima i posestrimu koja ju je obožavala. U nadolazećim godinama, Queenie će postati taoc gospodina Vorguille, sada Stana, koji će ispravljati njezin govor, terorizirati je oko izgubljenog božićnog kolača, kažnjavati je šutnjom danima i čak na nju podići ruku... U “Zimskom vrtu” lakomislenog Granta stići će pak neočekivana kazna; umjesto njegove supruge, za brojne nevjere osvetit će mu se njezina bolest.

Alice Munro briljantna je kroničarka života. Nesumnjivo, velikim dijelom i stoga što priče zrcale i njezin vlastiti život i odabire: spisateljica se prvi put udala 1949. godine za Jamesa Munroa, kad je imala svega 18 godina. U braku je provela 23 godine i rodila četiri kćeri – Sheilu, Catherine, Jenny i Andreu, s time da je Catherine umrla 15 sati nakon rođenja. Godine 1972. se rastala, a četiri godine poslije i po drugi put udala, za Geralda Fremlina.

Munro je, očito, dobro zapamtila kako je bilo biti supruga u tim pedesetima i šezdesetima, kad su mladi muževi još bili strogi zbog lekcija koje su morali naučiti brzo – kako se klanjati šefovima i kako upravljati suprugama. Prije braka, do nedavno, piše Munro u jednoj od priča, “još su bili prosci, gotovo komične figure, klecavih koljena i očajni u svojim seksualnim mukama. Sada, s posteljom osiguranom, postali su odlučni i prijekorni.”

A žene? “A žene su si tada, dok su muževi bili na poslu, mogle dopustiti da skliznu natrag u neku vrstu druge adolescencije. U vedru bezbrižnost dok muževi izbivaju. Sanjarska pobuna, subverzivna okupljanja, napadaji smijeha koji su podsjećali na gimnazijske dane bujali su kao gljive između zidova koje je muž plaćao, u satima kad njega nije ondje nije bilo.”

Ti muževi despoti i te supruge djevojčice tvore svijet u kojem će se mnogo toga kretati oko želje i neželje – prijateljica i prijatelja iz djetinjstva, napuštenih sestrični, odbjeglih sestara, otjeranih ljubavnika, povrijeđenih ljubavnica, zaboravljenih supružnika, seksualno oslobođenih majki... Mnogo se toga u Munroinim pričama kreće i oko neočekivanosti; skrivenih rukavaca u koje nas zavede život, ako smo dovoljno spontani i neopterećeni, ili možda ako smo neambiciozni pa dopuštamo da nas vodi rijeka događaja, umjesto da događaje biramo sami. I, konačno, ono što Munroine priče čini draguljima – sve su slabosti i mane, ali i veličanstvenosti i vrhunci, tako jasno rasprostrti kao da je čitatelj na sajmu i kupuje sitnice, umjesto što zabada nos u tragedije, rane i tajne, sva ona bolna i sveta mjesta koja se nerijetko, zbog iznimne osjetljivosti, ne dijele niti s najbližim prijateljima.

Alice Munro je književna gozba; proslava na kojoj se jelo – priče - gutaju pažljivo i polako, da se upije svaki okus, svaki miris, i onda se tih slasnih zalogaja prisjećamo još danima, pipajući jezikom po sjećanjima, nadajući se da je negdje zaostao još poneki komadić, istodobno i sladak i gorak.

Remek-djelo!

Alice Munro briljantna je kroničarka života, a njezine priče književna gozba