“Da te volim, pisao bih drukčije.“ To je jedan prosječan znanstvenik društvenog usmjerenja, kojeg se svijet neće sjećati, napisao jednoj iznimnoj matematičarki krajem 19. stoljeća koju svijet još pamti.

U ljubavi, naravno, nema nagovaranja. Nema prisile, nema racionalizacije, nema na nama ni gumba koji bi se mogao pritisnuti pa da nekoga zavolimo.

Slijedom toga, ljubav nema nikakve veze sa srećom. Dogodi se. Ili se ne dogodi.

Ta je sudbina - da se ljubav ne dogodi - zadesila Sofiju Kovalevsku, briljantnu rusku matematičarku i spisateljicu, koju nije uspijevao voljeti jedan šarmantan, pompozan i za današnje pojmove sasvim nedorastao tip. Kažem uspijevao, jer ju je na početku čini se volio, ali se ljubav potrošila kao zapaljena šibica kad je fokus, samo na sekundu, s njega prebacila na sebe. Gledano s pozicije emancipacije, koja se nekim ženama očito dogodila prerano, žuljalo ga je, eto, sasvim prosto, što su bili previše ravnopravni i što je ona bila uspješnija - a bavila se samo diferencijalnim jednadžbama. Gledano čisto ljudski, Maksim Maksimovič Kovalevsky bolovao je od previše oholosti i premalo ljubavi.

“Previše sreće“, druga zbirka priča kanadske spisateljice Alice Munro prevedena na hrvatski, zapravo je “prevara“, jer u 10 priča nema ni govora o previše sreće. Osim ako, da oprostite na izrazu (i da se poslužim riječima izvrsne prevoditeljice Maje Šoljan koje je potom u jednom intervju prenijela urednica Naklade OceanMore Gordana Farkaš-Sfeci), ne govorimo o previše jebene sreće.

Alice Munro u ovoj je zbirci ispisala niz gorkih, mjestimično i bizarnih životnih priča, uglavnom ženskih, u kojima su junakinje kojekakve - i sitne duše; i dobre, požrtvovne žene; i buntovnice; i otuđene od same sebe da bi se spasile boli - ali možda najviše pogađa ona posljednja, o stvarnoj ženi, ruskoj matematičarki i spisateljici Sofiji Kovalevskoj, po kojoj zbirka i nosi ime.

“Služba, družba, prošnja, ljubav, brak“, kojom se lani Munro prvi put predstavila hrvatskoj publici, uz pomoć istog ženskog tandema (u izdanju nakladničke kuće Gordane Farkaš-Sfeci i prijevodu Maje Šoljan), bila je teška, ali ipak optimistična, i tematski zaokruženija, zbirka u kojoj su žene zarobljene u 60-ima, bilo doslovno, bilo odgojem, ipak uspijevale uhvatiti trenutke sreće. U “Previše sreće“ trenutak mira dopadne doista tek možda Doree iz prve priče, “Dimenzije“, i to začudnim i strašnim obratom sudbine u kojem će mučitelj najprije postati spasitelj, a onda joj još i sudbina položiti u krilo jedan život koji će uspjeti sačuvati.

U “Beletristici“ se jedna Joyce ponada da je jednom nekome značila nešto; jednom u teškom periodu raspada braka, ali onda otkrije da su uspomene, stvarni ljudi i opipljive emocije ponekad tek poligon za priču, pa gubitak, pretpostavljam, postane još teži, jer se stara rana iznova otvori.

U priči “Wenlock Edge“ naučit ćemo ponešto o ženskoj opakosti, i o tome kako muškarci često mnogo bolje podnose poniženje od žena. “Duboke-jame“ govore o netipičnoj, mahnitoj potrazi za dušom; jednom sinu koji je prezreo roditelje i majci koja će, usprkos novom zidu nerazumijevanja, ipak pokušati napraviti korak bliže.

“Slobodni radikali“ zastrašujuća je priča o udovici koju će spasiti radikalna laž i krađa tuđeg života, “Lice“ prati život muškarca koji je na svijet došao kažnjen izgledom “hrpe kosanih jetrica“. “Neke žene“ govore o nekim ženama koje ne vole bučno i posesivno i o drugima koje u prostor ljubavi pokušavaju ući kao agresivni otimači.

“Dječja igra“ vjerojatno je najbrutalnija u ovoj zbirci, jer skriva tajnu koja nagriza iznutra i upozorava nas da se šteta možda i može prikriti od drugih, ali od samoga sebe nikako. U “Drvu“ je Roy, naoko, beskrajno opterećen time hoće li netko ući u “njegovu“ šumu i dobiti monopol na sječu stabala, iako je preciznije reći da ova, pretposljednja priča više govori o tome kakvih sve stabala ima među - ljudima.

“Bukve u gustoj šumi hoće narasti i do visine od trideset metara. Na otvorenom se rastežu i u širinu pa budu široke koliko i visoke, ali stiješnjene među ostalim stablima protežu se uvis, a grane na vrhu znaju se silovito izvijati u svim smjerovima i katkad izgledaju poput jelenjeg rogovlja. Ali u tom naizgled oholom drvetu katkad se krije mana, spiralni rast vlakana, na što upućuju valoviti nabori na kori. To je znak da se drvo može slomiti ili se srušiti na snažnom vjetru.“ Drugim riječima, nije uvijek dobro biti zaštićen. Izolacija, ako ne pogineš, rađa snagu.

Alice Munro i u ovoj je zbirci pitka, i dalje se lako čita, neupitan je talent kojim precizno lovi bit nečijeg života u svega par rečenica ili na par stranica. Istodobno, proza joj je ovdje teška, mučna i opterećena onako kako su opterećeni ljudi koji ne mogu umaći krivim izborima. Mnoge joj ovdje priče nemaju lakog, jasnog ili čistog kraja.

Roy, koji stabla bolje razumije od vlastite žene, na jednom se mjestu pita: “Koliko duboko je preduboko... i kad znaš da je preduboko?“ Vještina pripovijedanja je, dakle, i dalje neosporno tu, ali kronično nedostaje neka zraka nade. Čitanje je, naravno, u velikoj mjeri stvar ukusa, na temelju kojeg se onda kreira i dojam i stav. Meni je glavni problem u čitanju “Previše sreće“ bio taj što u ovoj zbirci priča ima - premalo sreće.

Alice Munro i dalje je briljantna pripovjedačica, ali ovaj put njezinim pričama kronično nedostaje sreće