Među svojima
Amos Oz je gospodin pisac, a ova knjiga gozba za čitatelja
Lidija Deduš
Naša ocjena:
En la komansau Dio krais la siaklon kai la tron. U početku stvori Bog nebo i zemlju. Nakon toga, stvori Bog i sve ostalo što stvori, sve dok ne dođe do čovjeka. A kad stvori čovjeka, ostavi ga prepuštenog drugom čovjeku. No, još više, samome sebi.
Rečenica o postanku prva je i posljednja što ju je Martin Vandenberg, učitelj esperanta koji je, prije holokausta, predavao u Roterdamu, uspio naučiti svoje učenike u kibucu. Nakon toga je umro. I još, prije nego što će umrijeti, ustanovio je: “Smrt je anarhist. Nema nikakvog strahopoštovanja prema staležu, imovini, autoritetu, diplomama, u njenim očima svi smo mi jednaki.“
A završetkom Vandenbergovog života, Amos Oz zatvorio je okvir od osam pripovijedaka o životu Jevreja u kibucu – utopijskoj zajednici naroda koji je, pokušavši se otrgnuti od strogih religijskih pravila u uzročno-posljedičnom odnosu ovozemaljskog i onog poslije života, na neki način uspio izbjeći tipizaciju Židova kao materijalno bogate populacije s jedne strane, ali se na kraju izgubio u strogim pravilima druge vrste: jednakosti izbrušene do mjere u kojoj se gubi bliskost među ljudima, i još važnije, u kojoj se javlja još veća emocionalna otuđenost pojedinca.
Kibuci su židovske zajednice osnovane početkom dvadesetog stoljeća s ciljem izjednačavanja ljudskih prava pojedinaca. Imovina je zajednička, svaki član zajednice važan je kotačić u pokretanju mehanizma po kojem funkcionira sustav “svi za jednoga, jedan za sve“. Zajednički nazivnik im je poljoprivreda, dužnosti se dodjeljuju prema fizičkim i dobnim mogućnostima, podjele se odnose samo na rad, a djeca rođena u takvom društvu od malih nogu bivaju primjerima poučavana odvajanju od emocionalne vezanosti za roditelje i okretanju sebi jednakima: djeci uz koju će odrastati.
O životu svakoga pojedinca glasa zajednica. Zajednica odlučuje jesu li argumenti za razvrgnuće braka dovoljno čvrsti, smiju li/trebaju li mladi ljudi napustiti kibuc i školovati se u drugim dijelovima zemlje ili svijeta, hoće li djeca provesti noć u kući svojih roditelja, ili spavati u posebno izgrađenom centru za odgoj.
Promatrano sa strane, hermetizam komune prilično je gust i čini se kao nemoguć za osobe koje žive u slobodnijem svijetu. No, ipak, život u takvim okolnostima moguć je za konformiste, ili ljude koji više nemaju što izgubiti. Osim sebe.
Na takvu pozornicu smjestio je gospodin Oz svoje glumce. Udahnuo im je život perom, mada, ako su im imena i izmišljena, svatko od njih sigurno je jedna od sudbina koja je, u povijesti židovskoga naroda, proživjela svoj vijek u takvoj zajednici.
Međutim, mnogo više od pukih sudbina, ovi su životi vektorske slike ljudi koji ih nose. Isprepleteni na mnogo načina, vezani istim osobama ili razdvajani od djece zbog krutih pravila zajednice, ti su ljudi svedeni na minimum životnih potreba i kao takvi utječu se jedni drugima s mnogo više potrebe nego bi to, vjerojatno, činili u slobodnijem svijetu.
Žena koja se utječe ženi kojoj je preotela muža, muškarac koji, zbog patnje svojeg djeteta, pretuče petogodišnjaka, mladić rastrgan između potrebe za odlaskom i dužnosti za ostankom, vrtlar koji se boji voljeti i introvertirani dječak koji ne umije iza sebe ostaviti život izvan zajednice - akteri su priča koje, unatoč krutoj okolini u koju su smještene, imaju nevjerojatno mnogo ljudskoga i toploga u sebi.
Važno je i vrijeme u kojem se odvija život u kibucu. Po osnivanju novooformljene države Izrael, nakon Drugog svjetskog rata, u stalnim sukobima s Palestinom, ljudi Izraela oprezniji su i čulniji, čemu se utječe i tim veća potreba za zajedništvom. Može li se ono održati trajno, ili su ljudi kao bića isuviše veliki individualci da bi se olako prepustili tuđoj brizi?
Amos Oz je gospodin pisac. Jedan od onih koji, bez mnogo riječi, umije mnogo toga ispripovijedati. Jednostavne, čitke, ali najvažnije – tople, ljudske i poantirane, zaokružene priče o jednostavnim ljudima i njihovim malim-velikim životima opravdano ga čine jednim od najboljih suvremenih pisaca.
“Među svojima“ možda nije uzbudljiva kao neka od razvikanijih knjiga koje osvajaju ljestvice čitanosti, ili možda beskrajno romantična, srcedrapateljna, šokantna na način kako diktiraju suvremeni literarni ukusi, ali dira u onu žičicu koja bi trebala povremeno biti zatitrana da bismo se osjetili živima, zbog čega bi je svaki čitatelj trebao pokloniti – sebi.
Podijeli na Facebook
