Toby Fleishman ima 41 godinu i visok je metar i šezdeset pet. Na stranu izreka da se u malim bočicama čuvaju otrovi i skupocjeni parfemi, tih metar i žilet visine odredili su Tobyjev život. Ili je barem on u to uvjeren. Na seksualnom tržištu visina je poželjna osobina, što znači da je Toby u startu bio zakinut. No ponešto se, otkriva, ipak promijenilo od vremena kad je on izlazio s djevojkama. Za početak, tu su sada aplikacije za spojeve i pravila su sasvim drugačija: ove žene žele seks, često je to jedino što žele od muškaraca, otvoreno se nude i njegov je mobitel, doslovce preko noći, zatrpan eksplicitnim porukama i fotografijama s kojih iskaču otvorena usta, gole stražnjice, ružičaste bradavice i čipkaste gaćice. I nijednu od njih ne zanima koliko je visok.
Prvih stotinjak stranica prvijenca Taffy Brodesser-Akner, "Fleishman je u nevolji" (Znanje, 2020., prijevod Lidija Toman), ekvivalent je vojničkih recki na zidu ili male crne knjižice. Svježe rastavljen, Toby Fleishman uglavnom ne može vjerovati svojoj sreći i najveći mu je problem napraviti raspored za sve te ševe što se nude. Sve do noći u kojoj mu bivša supruga Rachel potajice u stan ne iskrca djecu – devetogodišnjeg Sonnyja i jedanaestogodišnju Hannah – i pošalje poruku da odlazi u centar Kripalu gdje će neko vrijeme vježbati jogu i duboko disati. Fleishman je u nevolji. Nije u nevolji zato što je prije razvoda bio odsutan roditelj, zato što ne zna kuhati ili nema pojma kakav je raspored djece, baš suprotno. U nevolji je zato što je Rachel ustvari nestala, ne javlja se ni njemu ni djeci na telefon, isprva je zabrinut da joj se dogodilo neka nevolja, a onda, preko Racheline asistentice, doznaje da je živa i dobro, ali se odbija javiti.
Tu počinje Tobyjeva ispovijest, vivisekcija jednoga braka, koju nam ne pripovijeda glavni junak nego njegova prijateljica iz fakultetskih dana Elizabeth Slater. Pripovjedačica, govoreći o braku svojeg prijatelja, propituje vlastiti, svoj izbor da od zaposlene žene postane isključivo domaćica, svoje nezadovoljstvo neostvarenim ambicijama u novinarstvu (za što krivi muškarce i neravnopravne odnose moći) i pomanjkanje težnji za pisanjem, recimo romana. Doznajemo da se prije dvanaest godina udala za odvjetnika, rodila djecu i preselila u predgrađe. Prije dvije godine napustila je posao novinarke u jednom časopisu za muškarce. Sada je bila ono što se zove "kućanica i majka", a s neprikrivenom gorčinom pripovijeda kako je jednom, dok je još imala posao, jednu ženu upitala: "Radiš li gdje?", na što joj je ova odgovorila: "Naravno da radim. Ja sam majka." "Ali i ja sam bila majka", prisjeća se Elizabeth, "pa kako se onda zove to što sam ja radila?"
Elizabeth je odavno izblijedjela iz Tobyjeva života – otkad se udala jedva su izmijenili nekoliko rečenica, no Fleishman je sad u nevolji pa se sjetio i Elizabeth i Setha, starih prijatelja iz mladosti. Isprva ima potrebu zaštititi Rachel i njezinu odluku da si uzme nekoliko dana odmora, bez djece. Rachel je, Tobyjevim riječima, "bila čudovište, da, ali ona je oduvijek bila čudovište. I još uvijek je bila njegovo čudovište jer nitko drugo nije položio pravo na nju, jer on još uvijek nije završio s njom u pravnom smislu, jer ga je njezin lik još uvijek progonio."
Rastali su se početkom lipnja, kad je završila i školska godina, a bila je to kulminacija procesa koji je trajao skoro godinu dana, ili procesa koji je zapravo započeo nedugo nakon vjenčanja, ovisi koga pitate i iz kojeg ugla gledate. Elizabeth, i Tobyju i nama, vrlo brzo daje do znanja da joj se Rachel nikad nije sviđala, pa se i Toby počinje otvarati. Na površinu najprije izlaze svjetonazorske razlike: Toby je liječnik, hepatolog, i oduvijek je htio biti liječnik, kao i dobar dio članova njegove židovske obitelji. Nije ambiciozan, on samo želi liječiti ljude. No Rachel jest ambiciozna, dapače opsjednuta je uspjehom, dan i noć je posvećena svojoj agenciji za talente, neprestano je na telefonu, računalu ili sastancima i večerama, a kad nije, onda joj je život posvećen društvenom usponu. Njezini prijatelji bogati su i blazirani, njujorška krema, koja životni uspjeh mjeri raskošnim nekretninama, skupim ljetovanjima i prestižnim školama u koje im idu djeca. To želi i Rachel, ali kako je Toby sasvim zadovoljan svojom pozicijom "običnog" liječnika, a ne šefa odjela ili, recimo, voditelja prestižne zaklade, neprestano izbijaju svađe.
Nakon što Rachel nestane, Toby prijateljici izlijeva dušu: bivša supruga nije samo ambiciozna i hladna kučka, nego i sebična i loša majka. "Rachel je voljela djecu, znao je to, ali nikad nije bila prirodna s njima. Većinom se bojala ostati sama s njima. Postajala je nestrpljiva kada su se predugo motala oko nje." U očaju jer je ne može dobiti na telefon, Toby zove odvjetnicu: "Moja žena nije podobna za majku. Ali željela je djecu. Naprosto ih nije znala voljeti, niti je voljela nas." Odvjetnica pak odgovara: "Znate li što obično kažem ženama? Kažem im da ne mogu utjecati na puno toga i da sustav ide na ruku muškarcima." Ja ne osjećam baš da sustav ide na ruku muškarcima, odgovara joj Toby. Odvjetnica je samo odmahnula glavom. "Ne, jer vi ste žena u ovoj priči."
Tolstoj "Anu Karenjinu" započinje rečenicom kako su sve sretne obitelji nalik jedna na drugu, a svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način. Danas znamo bolje: nesretni brakovi katalozi su klišeja i u tom polju kreće se i Taffy Brodesser-Akner. Jedini element iznenađenja koji uvodi – a ni on nije inovativan, ali je suvremen – jest što zamjenjuje tradicionalne rodne uloge: muškarac funkcionira kao majka i domaćica, a žena kao otac što donosi kruh na stol. Isprva čitatelj osjeća sućut prema Tobyju i djeci, no kako roman napreduje sve zamjetnije postaje odsustvo Racheline perspektive. Okej, razumijemo, bio muškarac ili žena, grozno je kad roditelj preko noći postane samohran, no zašto je taj drugi partner nestao? I ako je bio toliko užasan partner, zašto ga je ovaj, o kojem čitamo, uopće odabrao? Iz vizure pripovjedačice, Toby je žrtva; iz psihoanalize znamo da je pozicija žrtve uvijek dijelom i narcistička.
U "Fleishmanu" je ta narcistička pozicija dotjerana do vrhunca, Toby vrlo brzo postaje iritantan. Puno je previše opservacija o seksualnoj frustriranosti i seksualnoj gratifikaciji; gotovo polovica romana, na koju otpada prvo od tri velika poglavlja, obilježena je seksualnim doživljajima koji se čine sami sebi svrhom. Autorica je možda htjela postići ironijski, komičan odmak, prikazati te muškarce puštene s lanca (braka) što se nakon razvoda praćakaju u bari površnih, ali strasnih seksualnih susreta, no u tome nije uspjela, najviše zato što je Tobyjevu kuknjavu o bivšoj supruzi, o tome kako ga nije razumjela i podržavala, razvukla na 350 stranica. Vrlo brzo, barem meni, Toby je postao zamoran, a roman dosadan za čitanje. Sve do zadnjih 90 stranica kad Rachel napokon progovori. (Autorica takav nesrazmjer indirektno opravdava kroz pripovjedačicu Elizabeth koja, poučena svojim novinarskim iskustvom, ponavlja da će se javnost zainteresirati za neku priču ako je ispričana iz pozicije muškarca.)
Neke stvari neminovno moram otkriti radi uspostave ravnoteže (bez brige, ne otkrivam kraj romana), pa ako mislite da će vam to pokvariti čitanje – sad stanite s čitanjem ove recenzije. Doznajemo da je Rachel odrasla s nestrpljivom bakom koja je samo čekala da ona što prije odraste i ode. Rachelin otac ostavio je njezinu majku kad je ona bila beba, a zatim je majka oboljela od raka i umrla, sve se to zbilo do njezine treće godine. Bila je usamljena i nije imala puno prijatelja. Možda zato što se uvijek trudila da sustigne druge, jer nije bila rođena imućna, niti je rođena u tipičnoj obitelji. A možda i zato što ljudi ne vole žene koje su tako otvoreno ambiciozne.
Kad je ušla u svijet rada, upucavao joj se šef. Izgubila je partnerstvo zato što je bila trudna. To je bila samo jedna od ružnih stvari koje donosi trudnoća. "Prije nego što zatrudniš, ti si osoba. Ali čim postaneš inkubator za tuđi život, svodi te se na dijelove. Uvrede su bile krupne, ali i sitne. Čitavu trudnoću ljudi su joj govorili da je preslatka. Govorili su da je neodoljiva. (...) Svaka majka koju je poznavala na neki je na način bila poništena, kao da više nije osoba u pravom smislu." Na sve to: Rachelin porod prvog djeteta, djevojčice, jedna je strašna priča, o boli, samoći i krivnji.
Pripovjedačica, Elizabeth, nakon slučajnog susreta s Rachel, mijenja perspektivu. "Toliko je načina da budeš žena na ovome svijetu, ali svi ti načini ponovo te svode na ženu, drugim riječima, metu." Doznajemo da bi učiteljice za Rachel rekle da je ona mama koja radi i to je na neki način zvučalo kao uvreda. Možda zato što je majka koja radi bila rijetkost u toj školi. Njezini doma redovito su je opisivali kao ljutitu, ali se Toby nikad nije zapitao zašto je Rachel ljutita. "Ljutnja je bila vrt koji je ona održavala, a bio je pun toksičnog korova čiji rast nije mogla kontrolirati. Toby nije razumio da je i on bio vrtlar u tom vrtu. Nije razumio da su oboje ondje sadili korov."
I konačna "istina": kad žena doista uspije, kad nadmaši sve i zaradom i postignućem, kad nadiđe sva očekivanja, ništa se oko nje zapravo ne promijeni. "I dalje morate hodati na prstima oko muške krhkosti, što je okej ženama koje po cijele dane šopingiraju i piju martini – to im je bila kompenzacija, one su svoje pregovore odradile – ali je bilo apsolutno nepodnošljivo svakoj ženi koja je radila, koju su poštovali, koja je sama postala netko oko koga se mora hodati na prstima. To što su muškarci toliko delikatni, što nemaju ni mrve sposobnosti da sagledaju sami sebe i shvate da njihove žene nisu oduševljene time što će provesti još jednu večer u krpanju njihovog samopouzdanja i podizanju njihovog ega – to je ono što mi žene ne možemo tolerirati."
Već sam spomenula da se "Fleishman je u nevolji" kreće utabanim poljem klišeja; prepun je i stereotipa i predrasuda. Ovaj je roman zanimljiv najviše u kontekstu potencijala, u temama koje otvara. Da ih je bolje obradio, mogao je biti "Rat Roseovih" za 21. stoljeće, ali nije dobro izveden, pa samo draška i škaklja na mjestima na kojima je mogao rasvjetljivati i razarati. Ovako je (samo) anatomija jednog razvoda i anatomija propasti iluzije o tome da poznajemo naše bračne partnere. To će nekim čitateljima biti sasvim dovoljno (što je sasvim u redu). Vjerujem da je zbog toga bio hit u Sjedinjenim Državama i Velikoj Britaniji u ljeto 2019. godine, pored toga što, nagađam, vjerno prikazuje životne dvojbe američke i britanske bogate klase. Taj sloj romana većini čitatelja u Hrvatskoj bit će nedohvatljiv.
U jednoj stvari "Fleishman" je, međutim, odlično pogodio metu. Neravnoteža u perspektivama Tobyja i Rachel pokazuje odnos snaga u društvu: na gotovo 350 stranica čitamo njegove jadikovke što mu je propao brak i bivša žena nestala na tri tjedna; na jedva 90 stranica, gusto ispisano i telegrafski prepričano, čitamo o tome koliko je bilo teško Rachelino odrastanje bez roditelja, s hladnom bakom. U njegovu dijelu preplavljeni smo emocijama – uglavnom njegovim samosažaljenjem i opsjednutošću seksom. U njezinu dijelu čitamo tragediju toga što znači danas biti žena.
Iako je "Fleishman je u nevolji" bio ljetni hit, reakcije kritičara su podijeljene. I strani su kritičari, kao i ja, zauzimali pozicije: hoće li vjerovati Tobyju i njegovoj priči o hladnoj, ambicioznoj ženi koja ne mari za svoju djecu nego samo za uspon na društvenoj ljestvici? Ili će vjerovati Rachel, siročetu koje je odraslo uz hladnu baku, bez prijatelja, odlučnoj da ne dopusti da njezina djeca imaju isti život? Ovisno o tome kome odlučite vjerovati, a pripovjedačica vam u tome neće pomoći, ovisit će i vaša procjena romana: je li u pitanju zamorno, predugo štivo koje otvara neka važna pitanja o intimi u doba dejting aplikacija, o podijeli uloga i brisanju rodnih identiteta, ili o komičnom romanu koji hrabro izaziva konvencije time što u ulogu žrtve stavlja muškarca, muža, a ne ženu?
Podijeli na Facebook
