Arthura Conana Doylea, dječaka koji gotovo nikad nije bio u krivu i u školi je uvijek prvi odgovarao na postavljena pitanja (i to još točno!), upoznajemo kad je imao devet godina. Ali Standish ostavila mu je teško, ali i podarila sretno djetinjstvo – još se nisu rodili njegov mlađi brat Innes i sestrica koju su zvali Dodo, ali pet drugih sestara mu je živo. Catherine nije umrla u djetinjstvu, nego krpa čarape pokraj kamina; Mary nije umrla u dobi od dvije godine, nego čeka da joj brat ispriča priču za laku noć. Otac, kako je bilo i u stvarnosti, boluje od depresije i alkoholizma, uglavnom ne ustaje iz kreveta, ali nema ni riječi o onom strašnom periodu od tri godine kad je svako dijete iz obitelji Doyle živjelo na različitoj adresi jer je talentirani ilustrator hospitaliziran. Siromašni su i često gladni, ali se vole.

Arthur je opterećen očevom bolesti i razmišlja da napusti školu i zaposli se kao mesarski pomoćnik kako bi pomogao majci Mary. Jednog jutra na povratku iz dućana opazi mladu majku što gura kolica – pronicljivo shvati da joj je pozlilo i baš u trenutku kad se mlada žena onesvijesti, on je uspije uhvatiti prije nego što udari glavom o tlo. No žena ispusti kolica, kolica pojure ulicom prema konjskoj zaprezi i Arthur mora brzo djelovati – kamenčićem pogodi starijeg gospodina u glavu koji se okrene i na vrijeme uhvati kolica. Vijest o njegovoj hrabrosti brzo se pronese Edinburghom i sutradan ujutro dočeka ga pismo s pozivom da se školuje u tajanstvenoj, ali očito prestižnoj školi Baskervilski dom.

Tako počinju "Nevjerojatne priče iz Baskervilskog doma" (Znanje, prijevod Morana Šimat), prvi roman u budućem serijalu koji je dječja spisateljica Ali Standish napisala u suradnji sa Zakladom Conana Doylea što brine o ostavštini pisca najpoznatijeg po četiri romana i pedeset šest priča o vjerojatno najslavnijem detektivu svih vremena Sherlocku Holmesu. Standish je, sudeći po njezinoj biografiji, uspješna spisateljica za djecu, napisala je dosad, uključujući ovaj, osam romana, za neke od njih je i nagrađena, a magistrirala je na temu dječje književnosti na Sveučilištu Cambridge.

Dogodovštine Sherlocka Holmesa odavno su prilagođene i najmlađem i tinejdžerskom uzrastu, no ovo je prvi roman za djecu u kojem je glavni junak njegov "otac", Arthur Conan Doyle, a pripovijest je, prema objavi nakladnika, namijenjena uzrastu od osam do 12 godina, dakle djeci u dobi kad počinju samostalno čitati dulje priče, odnosno dječje knjige. Iako "Nevjerojatne priče iz Baskervilskog doma" načelno nisu zahtjevno štivo za čitanje – priča kombinira detektivski i avanturistički žanr s blagim primjesama fantastike, a napisana je u kratkim poglavljima koja se mogu čitati kao pojedinačne priče – ponešto odrasle kontekstualizacije djeci bi dobro došlo, svakako razgovor o pročitanome. To uključuje da se djeci napomene kako je u pitanju dijelom biografska priča – Conan Doyle doista je odrastao u siromašnoj obitelji i otac mu je bolovao od alkoholizma. Potom možda napomenuti da se u viktorijansko doba – kad se roman zbiva – drugačije živjelo, da se djeca iz siromašnih obitelji često nisu mogla školovati ili su napuštala školu jer su morala početi raditi.

I meni najvažnije: poruka djetetu da nije dužnost djece da preuzimaju brige i obaveze odraslih; djeca ne trebaju biti roditelji svojim roditeljima. Napominjem to jer mi se čini da je za osmogodišnju čitateljicu ili čitatelja, sama po sebi, teška ideja prema kojem se malo dijete mora zaposliti ili uspjeti u životu kako bi uzdržavalo (i) oca alkoholičara, a pritom još povremeno osjeća sram (zbog siromaštva i očeve bolesti), krivnju (jer bi radije radilo nešto drugo) i dužnost (mora zbrinuti majku i sestre).

Ali Standish uporno se vraća na "problem oca" i pretvara ga u provodni motiv, iako on nije dio temeljnog narativnog zapleta, nego pozadinske priče. Obiteljsko siromaštvo i bolesni otac Arthuru su snažni motivatori za sve što čini – zato prihvaća ponudu za školovanje, iako je razmišljao da se zaposli; iz istog razloga u školi nastoji postati članom tajnovite skupine Djetelina jer oni svojim pripadnicima garantiraju moć i uspjeh u društvu. Cilj je dječaku uvijek isti - zbrinuti majku i sestre, naravno i oca. Često na vlastitu štetu, nerijetko ne razmišljajući o vlastitim željama i potrebama.

Standish Arthurovu bol zrcali u frustraciji njegova cimera i najboljeg prijatelja Jamesa Moriartyja, kojeg svi zovu Jimmie, a koji također šuti o svojem ocu. Poznavatelj opusa o Sherlocku Holmesu znaju da se tako zove Sherlockov najveći antagonist; sam Conan Doyle opisivao je Moriartyja kao "Napoleona zločina". S obzirom da se u "Nevjerojatnim pričama iz Baskervilskog doma" pojavljuje i Sherlock Holmes (kao odrasla osoba), moguće je da je Arthurov najbolji prijatelj zapravo kriminalčev sin, osim ako nas u idućim nastavcima ne čeka veliki obrat. Naime, s Arthurom i Moriartyjem mlađim školu u isto vrijeme pohađa i Sebastian Moran, kojeg je Conan Doyle svojedobno opisao kao "desnu ruku profesora Moriartyja i drugog najopasnijeg čovjeka u Londonu".

Ali Standish vješto je u svoj roman uplela najpoznatije Doyleove priče i najpopularnije likove. U "Nevjerojatnim pričama iz Baskervilskog doma" susrećemo najprije profesora Challengera o kojem je Doyle napisao zaseban serijal, a prvi put ga spominje u romanu "The Lost World" (Doyle ga je osmislio prema stvarnim osobama: istraživaču Percyju Fawcettu i Williamu Rutherfordu). Potom je tu dr. Watson koji je pripovjedač u 56 od 60 priča o Sherlocku Holmesu, a jedna od junakinja je i gospođa Hudson – originalno domaćica Sherlocku i Watsonu, ovdje zamjenica ravnatelja Baskervilskog doma. Brigadir Gerard, o kojem je Conan Doyle pisao humorne priče, ovdje je jedan od profesora (predaje jezike i konjičke vještine); Rodney Stone u Baskervilskom domu djevojčice i dječake poučava boksu, a Nigel Loring brine o biljkama i životinjama.

Arthur Conan Doyle godine školovanja kod jezuita pamtio je s jezom i užasom pa bi mu se vjerojatno svidio školski sustav u Baskervilskom domu koji je izmaštala Standish. Moto škole je Scienta per Explorationem (Istraživanjem do znanja): ne gube vrijeme na gramatiku niti se zamaraju bontonom, nagrađuju inovativnost i kreativnost te potiču učenike da riskiraju radi znanja. Nakon prve godine (ne znamo još koliko ih ukupno ima) učenici biraju jedan od pet krugova proučavanja: Željezni, Zorin, Munjin, Duhovni i Utvrđeni. U Željezni krug idu oni koje zanimaju kemija, metalurgija i tehnika; Zorin krug uključuje sve znanosti o životu (biologiju, anatomiju, zoologiju…); učenici koji vole matematiku, fiziku i astronomiju pristupit će Munjinom krugu; u Duhovnom krugu proučavaju neobjašnjivo, duhove, proricanje sudbine i slično (čemu je bio sklon i sam Doyle), a svi ostali, i cure i dečki koji će poslije voditi poduzeća i vlade, oni će ući u Utvrđeni krug. Krug je pomalo svaštarski — uče jezike, glazbu, vojnu povijest, konjičku znanost i slično.

Roman je u svim segmentima politički korektan, daleko više nego što je to bilo Doyleovo viktorijansko doba: djevojčice i dječaci ravnopravno se školuju i pokazuju interese za sve vrste znanosti, a u nekima su djevojčice čak i bolje (Arthurova prijateljica Pocket, primjerice, rastura elektricitet…); u školi predaju i muškarci i žene, a vrhunac je kad im u goste dođe slavna paleontologinja Valencia Fernandez; među učenicima su zastupljene sve rase i sve klase, a autorica je uvrstila i za dječju dob odgovarajuću dozu feminizma.

Mana je, uvjetno rečeno, što setting i zaplet romana počivaju na već viđenom, u velikoj mjeri podsjećaju na, primjerice, serijal o Harryju Potteru: čitali smo već o neobičnim školama za koje djeca moraju dobiti specijalnu pozivnicu; pratili kako se razvrstavaju u različite domove; navikli smo i na magična i rijetka stvorenja koja se pojavljuju, u ovom slučaju bijeli vuk Tobi čuva školu, a oko nje lepršaju ne-baš-prava-ptica-dodo i jedno mladunče zmaja; susreli smo već tajanstvene, mitske negativce (Zeleni vitez je zasad daleko manje strašan od Voldemorta)… Sumnjam da će to biti problem djeci prilikom čitanja, uostalom i oni vole tipske ili žanrovske zaplete kao i mi odrasli, no "Nevjerojatnim pričama iz Baskervilskog doma" ipak nedostaje više strasti i uzbuđenja, općenit je dojam da je priča pomalo beskrvna.

To je možda i do karaktera samog Arthura Conana Doylea koji je od početka – već kao dijete, primarno zbog oskudice u kojoj je odrastao – postavljen kao ozbiljan, racionalan i pribran, pa čak i kad se nađe u potencijalno vrlo opasnim okolnostima nije uplašen, niti je strašno ovdje uistinu strašno (Ali Standish ne koketira s hororom). Nadajmo se da će autorica u nastavcima biti odvažnija – prvi romani u serijalima često pate od tehničkih boljki: autori su, naime, prinuđeni u njima postaviti pozornicu, predstaviti likove, sklopiti saveze među njima i diferencirati negativce, pa ne ostane uvijek mnogo prostora za punokrvni zaplet i rasplet, što onda često korigiraju u nastavcima.

Najbolji dio "Nevjerojatnih priča iz Baskervilskog doma" upravo su njegovi dječji protagonisti: uz Arthura, Moriartyja i zlobnog Sebastiana, tu su Irene Eagle, Amerikanka čiji su roditelji operni pjevači (a možda i još nešto…), Grover Kumar koji ima zbirku otisaka nadgrobnih spomenika i piše nekrologe živim osobama te mala Irkinja Pocket koja je nadimak dobila po bezbrojnim džepovima u kojima čuva opremu za provaljivanje, vatrene mrave i obične žabe, a opsjednuta je elektricitetom. Znatiželjnoj djeci ova će knjiga, vjerujem, biti užitak, jer će, između ostaloga, doznati da je vodik najlakši od svih elemenata i jako zapaljiv, čemu služe leidenske boce, ali i naučiti mnoštvo novih riječi – primjerice tko je koleopterolog, što je vivarij i tko su horolozi. Bonus je i suptilna školica emocija: Arthur se suočava s ljubomorom – nikamo nije putovao pa ne može ispričati nikakvu zanimljivu priču; sramom – jer isprva taji da mu otac boluje od alkoholizma; usamljenošću – jer ni sa kim nije dijelio tajne koje ga muče; etičkim dvojbama – treba li težiti uspjehu čak i kad to podrazumijeva da moć bude u rukama samo odabranih.

Za tjedan dana na engleskom jeziku izlazi drugi dio serijala nazvan "The Sign of the Five" (Znak petorke), u kojem se Arthur vraća u Baskervilski dom i mora riješiti misterij trovanja Sherlocka Holmesa – sve upućuje na tajanstvenog Zelenog viteza, a uskoro se pojavljuju i nove žrtve. U utrci s vremenom, Arthur će morati izbjeći stare neprijatelje, sprijateljiti se s novim ljudima i suočiti s prikazama, sve kako bi riješio misterij prije nego što bude prekasno. Novo polugodište, najavljuje nakladnik HarperCollins, neće testirati samo Arthurovu dovitljivost, nego i njegova prijateljstva.

Arthur Conan Doyle kao Sherlock Holmes za djecu