Shelley Read, autorica međunarodnog bestselera "Teci kao rijeka", ton svojega prvijenca koji je objavila u pedeset sedmoj godini života određuje odabirom citata Annie Dillard na početku romana: "U određenom trenutku kažeš šumi, moru, planinama, svijetu: Sada sam spremna." Spisateljica koja je gotovo trideset godina predavala pisanje i književnost na Sveučilištu Western Colorado time kao da zaziva "duboko vrijeme": pojam koji se originalno povezuje s geološkim epohama, ali se može primijeniti i na literaturu; pojednostavljeno, čitatelju daje osjećaj vremena-prije-vremena dok prati priču.
Read u svojem romanu kombinira i geološko i ljudsko, narativno vrijeme, ispreplićući svoje pripovijedanje oko stvarnog događaja: stvaranja akumulacijskog jezera Blue Mesa Reservoir, dio grandiozne vizije da se dragocjena voda pritoka rijeke Colorado dovede do sušnog jugozapada. "Dobre namjere začepile su nekoć divlju rijeku Gunnison i prisilile je da postane jezero, ali ja znam drugu priču", piše Read. Jezero je, naime, stvoreno tako da je šezdesetih godina prošloga stoljeća potopljen grad Iola u Coloradu.
Usto, Read je peta generacija svoje obitelji u Coloradu, što je sigurno poslužilo kao crpilište za njezin roman o, na početku priče, sedamnaestogodišnjoj djevojci Torie (Victoriji) Nash koja u jesen 1948. godine – kad je upoznajemo – živi na obiteljskoj farmi bresaka u Ioli, kao jedini ženski član u obitelji problematičnih muškaraca.
Sad je već otprilike jasno metaforičko platno na kojem je Read rasprostrla svoju priču: naslov romana – "Teci kao rijeka" – na neki način sugerira da je determiniranost (rijeka može teći samo svojim koritom, eventualno se izliti) u određenim kontekstima jednaka nesputanosti (rijeka se za razliku od mora i jezera stalno kreće…), i obratno. Naslov romana u originalu glasi "Go As a River", pa kontekst postaje jasniji: uputa je zapravo "kreći se kao rijeka", drugim riječima možeš samo tamo kuda i kamo možeš (koritom, prema ušću), a sila – vodenog vala, simbolički životna sila – prevladat će prepreke. Istodobno, imamo rijeku koja će biti zauzdana u jezero, tako da uništi grad i raseli zajednicu.
Savjet da teče kao rijeka – prihvati da život ide svojim tokom, da će biti i oštrog kamenja, i dubokih voda, ali valjda i osunčanih pličìna – sedamnaestogodišnjoj Torie daje njezin vršnjak Wilson Moon kojeg slučajno upozna prohladnog jesenskog dana 1948. nakon što je na štand pored ceste isporučila kasnosezonske breskve s obiteljske farme. Dok ulazi u Iolu, primijeti da za njom hoda zagonetni neznanac: ispostavi se da je iskočio iz vlaka i sad mu treba smještaj. Ime Wilson Moon nije kičersko poetiziranje – mladić je Indijanac, što Torie u tom trenutku ne zna jer nikad prije nije vidjela Indijanca; i većina stanovnika male – i u mnogo čemu zadrte Iole – nikad prije nije vidjela Indijanca, pa će Moona zamijeniti za Meksikanca, što izaziva podjednaku rasnu mržnju.
Oči Wilsona Moona bile su crne, blistave i ljubazne, "bila je to nježnost koja kao da je izvirala iz njegova samoga središta i istjecala kao iz prepunog bunara"; mladić nije doživljavao vrijeme kao većina ostalih ljudi, nikada nije bio u žurbi, nije se nervozno meškoljio ni smatrao da je "malo duža šutnja između dvoje ljudi nelagodna, da je posuda koju treba ispuniti brbljanjem"; za njega je jedno mjesto isto kao i neko drugo. Logično, ako si zatvoren u rezervat i nemaš slobodu kretanja: kad te nijedno mjesto ne želi primiti, svagdje postaje nigdje.
Usputni susret prerast će u tajnu i kratkotrajnu mladenačku ljubav koju će Torie – nakon naglog završetka – nastaviti mitologizirati. Shelley Read romansu naznačuje skicozno – postupak je opravdan jer susret Wilsona i Torie tek je početak priče (roman vremenski pokriva razdoblje od 1948. do 1971. godine), a iako je hrvatski nakladnik (Znanje, prijevod Mirjana Valent) roman svrstao u žanr ljubavne drame, više ćemo svjedočiti dramskim i dramatičnim, nego ljubavnim zapletima. "Teci kao rijeka" zapravo nije ljubavni roman nego pripovijest o odrastanju koja kombinira elemente socijalne drame i povijesne fikcije, s time da se veći dio vremena Torie nalazi u nekoj vrsti "košmarne bajke", što nije žanrovska odrednica, ali brojni romani, osobito s američkog tržišta, posljednjih se godina kreću u tom okviru (kao usporedba mi prva pada na pamet "Djevojka iz močvare", iako romani zapletom uopće nisu slični).
Recept tih "košmarnih bajki" je staviti djevojku iz male sredine, često bez roditeljske zaštite ili roditeljskih uzora, u visokorizičnu situaciju koja ju prisiljava na brzo odrastanje. Rizičnu situaciju nekad stvara njezina obitelj (kao u ovom slučaju), nekad uskogrudna zajednica, nerijetko se suočava s rodno usmjerenim i/li seksualnim nasiljem, što je tjera u fizičku izolaciju i izaziva psihološki osjećaj samoće. Autori/ce pripovijest ujedno koriste i za tematiziranje važnih tema: rasizma, nasilja nad ženama i djecom, siromaštva, usamljenosti, ovisnosti, mentalnog zdravlja, majčinstva, prijenosa generacijskih trauma, smrti, gubitka, krivnje i osjećaja odgovornosti za druge… Često te teme motivski budu dobro izvedene, no problem su ograničenja žanra namijenjenog mass market publici: niša potencijalnih bestselera kao da unaprijed nameće sretan svršetak; junakinjama "košmarnih bajki" – kako već zahtijevaju bajke – sve se slaže kao da su naručile, i najveće poteškoće čudom se razriješavaju, deux ex machina u američkoj tvornici bestselera radi bez prekida. Osobno su mi te pripovjedne "božanske" intervencije ovdje, s obzirom na temu, neuvjerljive, a kraj je usto i sentimentalan.
Shelley Read žanrovska ograničenja nadrasta, međutim, stilom pisanja: izuzetno je poetična, posebno u opisima prirode koji su gotovo čulni, osobito u središnjem dijelu romana kad je Torie, spletom okolnosti, prisiljena pobjeći u kolibu u planini gdje nekoliko mjeseci živi sama, bez ikakvog dodira s civilizacijom.
Priželjkujem da je autorica bila odvažnija, a njezina proza eksperimentalnija jer srce ovoga romana dirljiva je kombinacija Thoreauova "Waldena" i Krakuerove knjige "U divljini". Taj dio romana "Teci kao rijeka" svjedočanstvo je i ženske arhetipske snage, neočekivano feminističko osviještenje djevojke koja je odrastala nakon Drugog svjetskog rata bez majke, okružena mučaljivim i nedostupnim muškarcima kojima je krhka djevojčica u kuhinji definicija obitelji.
Read je uvjerljiva i u prijenosu krivnje, okovima koje Torie iz djetinjstva i mladenaštva prenosi u odraslu dob, ponešto subverzivna kad je u pitanju majčinstvo, ipak ne dovoljno da bi se odmaknula od kulta materinstva koji od majke zahtijeva svetačku predanost, ali isto ne zahtijeva od oca. Mnogo je ovdje intenzivnih emocija, napetosti i zapaljenja srca – ljubitelji žanra bit će zadovoljni. Kad Torie odradi sve naloge "dubokog vremena", oslobodi se straha od oca, ujaka i brata, preseli breskve i dade dozvolu da joj potope imanje, moći će šumi, moru, planinama, svijetu – ali ponajprije ljudima – napokon reći da je spremna.
Podijeli na Facebook
