"Mornar s Gibraltara" počinje kao bajka, rečenicom: "Bio jednom jedan muškarac koji nije bio sretan". Taj muškarac, neimenovan, naš je glavni junak. Imao je ženu koja mu se nije sviđala i posao koji mu se gadio – po cijele dane sjedio je u pariškom uredu i upisivao rođene i umrle, vjenčane i pretpostavljam rastavljene. Bio je slomljen od bijednoga života, bez doživljaja i bez prijatelja.

Na godišnjem odmoru u Italiji, u kolovozu 1947. godine, taj će muškarac najprije slučajno upoznati vozača maloga kamiona. Ispričat će mu svoj bijedni život. Vozač će mu reći da njegov život ne valja i da mora nešto promijeniti. Naš neimenovani junak više je čovjek inercije nego akcije, ali vozačeve riječi, tako prijateljske, ponukat će ga ode u jedno malo selo na ušću rijeke. Tamo će prvi put ugledati tajanstvenu ženu s jahte o kojoj svi pričaju. Zove se Anna, jako je lijepa i jako bogata. Ona plovi morima u potrazi za mornarom s Gibraltara, ljubavnikom koji ju je ostavio prije tri godine. Već taj prvi pogled na Annu donijet će slutnju ljubavi, a to će mu dati hrabrosti, ili ludosti, da se rastane od žene s kojom je bio u vezi i napusti posao koji ga je gušio. Umjesto toga, popet će se na jahtu i s Annom i njezinom neobičnom posadom krenuti u potragu za mornarom s Gibraltara...

Marguerite Duras mora se jako voljeti da bi je se moglo čitati. To rečeno, slijedi napomena: još prije dvadesetak godina ova primjedba bila bi sasvim suvišna. Tada je, naime, vladalo neko drugo vrijeme – mobilne telefone malo tko je imao, pametne telefone baš nitko jer nisu postojali, mobilnog signala jedva da je bilo čak i u Zagrebu (znali smo se tada šaliti da moraš otići na Trg bana Jelačića da bi mogao telefonirati), internet je bio tek u povojima, stidljivo su se otvarale prve e-mail adrese, nije se zapravo imalo kome pisati.

Prije dvadeset godina, dok sam bila na početku dvadesetih, Marguerite Duras bila je jedan od mojih omiljenih pisaca. Namjerno kažem pisac, a ne spisateljica, jer se upravo ona tako određivala, kao pisac romana, u muškome rodu, iako nije pisala samo romane nego i scenarije, iza nje je ostalo oko 80 djela. U devedestima mi je glava bila puna njezinih rečenica i junakinja; tih čudnih žena koje lako klize u psihološka napuknuća, a sve bez drame i histerije. Savršeno mi je bila jasna atmosfera svakog njezinog romana jer život je tada (još) bio spor. Bio je kao more ili golemi ocean, u svakom slučaju, imali smo vremena u njega dokono piljiti.

Milana Vuković Runjić, urednica Durasičinog novoprevedenog, iako starog romana "Mornar s Gibraltara" (Vuković i Runjić, 2015., prijevod Ana Kolesarić), stoga se ispravno pita u pogovoru hoće li današnje društvo imati sluha za autoričine rečenice ili će se svijet Marguerite Duras polako udaljiti od nas i prepustiti nas našim plitkim zabavama. Prošlo je, naime, stotinu godina od rođenja Marguerite Duras. To, piše Milana Vuković Runjić, nije mnogo gledamo li tu brojku iz vječnosti, ali je dovoljno da se poveća broj onih u čijim je očima Duras svećenica proze, ali i onih kojima se njezino pisanje više ne obraća, jer u njemu vide samo vječitu sporost i neizgovorenost, što se u našem vremenu može pretvoriti u puku dosadu.

"Mornar s Gibraltara", originalno objavljen 1952. godine, doista slabo korespondira s današnjim vremenom, pa se kao čitatelj pripremite – ili će vam ova priča biti smrtno dosadna ili ćete se u nju nerazumno zaljubiti pa u dugačkim pasažama i naizgled besmislenim dijalozima nećete iščitavati monotoniju nego egistencijalističku poeziju. Marguerite Duras je, kako je zapisala naša poznata durasologinja i umirovljena profesorica francuskog jezika na zagrebačkom Filozofskom fakultetu Ingrid Šafranek, doista najlakše čitati na prvoj razini u kojoj nam ona priča neku egzotičnu ljubavnu priču. No ta priča, iako u ovom slučaju počinje kao bajka, nikad nije napisana kao bajka. Prepuna je i jezičnih i idejnih distorzija jer te ljubavne priče nikada nisu sretne, a ljudi koji su njihovi protagonisti uvijek plivaju – ili se dave – u strašnoj i bolnoj sreći postojanja, najčešće destiliranom očaju.

Društvo koje plovi jahtom bogatašice zapravo je zajednica zaigranih egzistencijalista, pogonjena alkoholom. Jako je puno alkohola na tom brodu! Pije se bijelo vino, crno vino, vinjak, liker od metvice, pernod, viski, pivo. Veći dio romana naš glavni junak i žena u koju je zaljubljen uopće nisu trijezni. Iako zvuči kao pitanje na razini trača, sasvim je opravdano – tko zna je li i Marguerite Duras bila trijezna dok je roman pisala? Njezina ovisnost o alkoholu bila je cjeloživotna, zbog alkohola je u jednoj fazi života pala i u petomjesečnu komu; mnogi dijalozi u ovom romanu, koji se vode uz obilje alkohola, zvuče kao da bulazne pijani ljudi, Durasičino pismo je takvo da na trenutke nalikuje automatskom pisanju – možemo ga čitati kao lakoću proze, kao da je postigla da pisanje uistinu bude Sve, a možemo ga na trenutke čitati i kao vinski solilokvij ili, još gore, logoreju, patološku sklonost pretjeranom govorenju.

No, ipak... ovo je Marguerite Duras, neizbježno autobiografska, odnosno autoromaneskna, o čemu god da piše, a kad se najviše skriva i bježi, možemo biti sigurni da najviše razotkriva, ali treba znati čitati i treba imati strpljenja za takvo čitanje. U toj specifičnoj atmosferi ravnodušnih života, iza dugačakih odlomaka monotonije i povremeno besmislenih dijaloga, jedan muškarac "zabavlja" jednu ženu pričanjem bajki u pokušaju da joj misli skrene s očitoga – da se zaljubila u njega, da voli njega, a ne mornara s Gibraltara. Priznati da i ona njega voli za Annu je veliki izazov jer znači potpuni zaokret u životu – traganje, a ne mornar, za nju je bio smisao života. Može li se iz te besmislene potrage prijeći u stvarni život, riskirati s realnom ljubavlju? Marguerite Duras, po običaju, ne daje jednostavne odgovore.

Bajka za odrasle u kojoj se traga za vječnom ljubavi